Ksenija Mijatović, pjevačica koja je muziku zamijenila psihologijom: Kako do lične promjene

Navodeći da ljudi obično znaju i gdje je problem u njihovom životu, ako je zapravo problem, i šta treba da urade da bi se riješilo, ali nekako ne uspiju. Tako je ona odlučila da više ne želi biti dio muzičke scene, a psihologija kao poziv je došla kao logičan slijed događaja.

"Da mi je neko rekao prije 15 godina da ću biti psihoterapeut, ja bih se samo nasmijala i rekla: 'Kakva mašta'. Donedavno nisam bila svjesna onoga što mi postavljate pitanje: Kako? Zašto? Zbog čega psihologija? Onda sam shvatila da sam samo voljela ljude i da mi je muzika omogućavala kontakt s ljudima. Način na koji je izgledala muzička scena u Srbiji u tom trenutku nije bilo nešto kako sam ja vidjela svoj put. Mijenjao se stil muzike, ali i način poslovanja i biznisa. Kako sam uočavala te promjene ja sam shvatila - ne da ne mogu da se uklopim - već da ne želim da se uklopim. To je bila jedna jasna odluka gdje sam vidjela da ne želim da se prilagođavam novim trendovima", pojašnjava Ksenija.

Ističe da je imala "samo 37 godina" uz poruku: "Trebalo je još cijeli život živjeti": "Razmišljala sam na koji način mogu ponovo da dodirnem ljude i šta bi to moglo biti, a da mogu da budem s ljudima. Odgovor je bio vrlo jasan - psihologija".

Svijet žudi za iscjeljenjem

Uzevši u obzir da je Ksenija vrlo aktivna na društvenim mrežama te da, prije svega, na svom Instagram profilu prenosi znanje vezano za mentalno zdravlje. Komentarišući kako društvene mreže utječu na čovjeka i njegovo mentalno zdravlje ističe da kao i sve drugo na svijetu - sve zavisi od pojedinca te kako to primjenjuje.

"Mi možemo da gledamo sve negativne aspekte društvenih mreža, ali ih ne možemo zanemariti i činjenicu da su one naša realnost. Nažalost, one su omogućile da svako na ovom svijetu može da kaže šta želi da kaže - to možda s jedne strane nije uvijek pogodno, ali moram da priznam da su meni omogućile da stvarno ponudim jednu novu ideju i podizanje svjesnosti o važnosti mentalnog zdravlja", pojašnjava Mijatović.

Dodaje da je socijalne mreže "samo kao takve vidjela" odnosno kao kanal da ponudim svoj stav o svijetu: "To je ona priča o čaši - ili je poluprazna ili polupuna. Ja sam izabrala da budem u ovoj drugoj grupi. Mreže sam uzela da plasiram svoj stav o mentalnom zdravlju i da se radi o svjesnosti o važnosti mentalnog zdravlja. Puno ljudi mi se javlja da kažu da su mnogo toga saznali na mom profilu i da im je to značilo".

Ipak postoje i oni koji društvene mreže koriste za ličnu dobit, predstavljajući se kao relevantne osobe koje mogu davati savjete vezane za mentalno zdravlje. Počev od različitih life coacheva ili drugih savjetnika te termina toksične pozitivnosti koji danas sve češće čujemo - Mijatović ističe da je glavna stvar da prepoznate ljude koji se odgovorno bave svojim poslom.

"Govoreći o senzacionalizmu u popularnoj psihologiji - to je kao u životu, na svijetu svega ima. Mislim da su psihoterapeuti jako griješili što ih nisu prihvatali. Nekako se ova struka doživljavala elitistički. Međutim, mislim da se to polako demistifikuje i da polako počinju da shvataju da je ovo 21. vijek i da moraju biti prisutni. Tekovine savremene civilizacije svi moramo koristiti, a kako ih koristimo to zavisi od nas", naglašava..

Sve na ovom svijetu ima svoje mjesto i vrijeme kada može da se koristi i iskoristi, kaže Ksenija. Ono što je neophodno jeste da svako zna i ima odgovornost prema okvirima posla kojim se bavi.

"Ako se neko bavi coachingom, potpuno je nebitno čije učenje prenose, bitno je da znaju šta je okvir njihovog rada - dokle smiju, a dokle ne smiju da idu. Zašto to govorim - procjenu mentalnog statusa jednog čovjeka zaista može jedino raditi psihoterapeut sa kliničkom praksom. Life coachevi mogu raditi dokle god su odgovorni i prema razumijevanju gdje je dio njihove ekspertize i gdje ne smiju da idu", kaže Mijatović.

Ističe da je dovoljno kratko se posvetiti istraživanju osoba koje slušate i vrlo brzo ćete prepoznati nečiji stepen znanja i odgovornosti te da vrijeme to kristališe.

"Cvjetanje ove struke nije slučajno, cijeli svijet globalno žudi za iscjeljenjem", zaključuje.

Tabu mentalnog zdravlja i posjete psihologu

"Mi živimo na Balkanu gdje smo svi učeni jednoj osnovnoj poruci: 'Prljav veš se iz kuće ne iznosi'. Vi u startu imate jednu ideju koja posramljuje svakoga ko bi pomoć tražio bilo gdje", govori Ksenija o situaciji na Balkanu gdje je mentalno zdravlje često stigmatizirano.

Ipak naglašava kako se vremenom situacija u mnogome promijenila: "Puno utjecaja ima i kulturološki koncept, ali mislim da se to silom prilikom mijenja. Mislim da su ljudi iscrpili sve resurse, samo su tragedije manje ili veće. Iscrpili su resurse zdravog razuma, shvatili su da ljudi nije da neće da budu tu, već i to malo zdravlja koje imaju - čuvaju za sebe", govori

Dok vrijeme u kom živimo neminovno dodatno razbija taj tabu, naglašava da je on još uvijek tu. Uzevši u obzir uslove u kojima živimo, neminovnost vremena je sve mlađa populacija s mentalnim problemima, a koncept korone je bio okidač za mnoge mentalne izazove.

"Sve što možemo mi psiholozi jeste da podižemo svjesnost", naglašava Ksenija uz poruku da upravo to radi predavanjima koje organizuje, "Mislim da ljudima znači podrška i da vide da postoje ljudi koji žele da dobiju neke informacije o unapređenju kvalitete živote. Ljudi se iznenade brojem drugih koji su zainteresovani i prisutni na predavanjima. Ideja da nismo sami u tome, nekako čovjeku bude lakše".

"Svako u okviru svog života radi najbolje što može i mislim da nemamo pravo da odustanemo od vjerovanja u bolje sutra. Jer ako to izgubimo šta nam ostaje?", poručuje.

Govoreći o radu na sebi i prvom koraku koji možemo poduzeti, ako iizuzmemo psihoterapiju, Mijatović ističe da je samoistraživanje i promišljanje o sebi jedan veliki korak pri radu na sebi.

"Često bi trebali da se pitamo - kako je meni u ovom ambijentu, s mojim prijateljima, s partnerom, prija li mi? Skloni smo da samo kada dođe do konflikta mi postavljamo pitanja. Moj prijedlog je da počnemo promišljati o sebi i prije nego dođe do nekog konflikta. Polako istraživanjem o sebi možemo dobiti odgovore na osnovna pitanja: Ko sam ja? Kuda idem i šta mi u životu treba?", zaključuje Mijatović.