Uvijek iznenađujuće lijepa: Biciklom na Bjelašnicu i njen dragulj Lukomir
Koliko god puta da smo pohodili Bjelašnicu, naročito njen dragulj Lukomir, pa nam se nekad planirajući turu učinilo da se tu više nema šta novo doživjeti, ovi predjeli nas uvijek i iznova iznenade svojom ljepotom.
Za razliku od uobičajenog uspona ka Lukomiru, koji obično započinjemo sa Babinog dola, ili vozeći bicikl još iz Sarajeva, ovaj put smo, zahvaljujući inventivnom Đaniju koji je doveo grupu biciklista iz Mostara, planini prišli iz smjera Hadžića. Razlog vrlo prost: nismo željeli vraćati se istim putem jer je naprosto šteta propustiti onaj predivni spust preko Mehinih luka u Tarčin. Stoga smo jedno auto ostavili u Hadžićima, kombi kod skakaonica na Igmanu, i krenuli ka Bjelašnici.
Grupa je začas prešla onih osam kilometara do Babinog dola, a onda nas je čekalo prvo iskušenje: uspon od nekih 300 visinskih metara sabijen u nepuna tri kilometra. Visok stepen vlažnosti iz guste šume mamio je graške znoja, ali vrlo brzo su i dame i iskusniji biciklisti izbili u Štinji do, odakle zapravo počinje Bjelašnički raj.
Nekad je sama pomisao na dvadeset kilometara makadama i ovo zabačeno selo što leži bliže Konjicu nego Sarajevu, zlobnici bi rekli “tamo iza kraja svijeta”, bila za respekt. Danas ovo područje polako doživljava procvat. Na putu kroz Dugo polje sreli smo prvo grupu biciklista iz Tešnja, onako fino obučeni svi u iste dresove, a potom i dugačku kolonu Zeničana, svi u žutim dresovima, za koje smo u prvi mah mislili da su neki stranci. Prava promenada na makadamskom putu okupanom suncem.
Naravno, nisu samo biciklisti otkrili raj Bjelašničkih zabiti pa smo se uljudno pozdravili sa motociklistima, a bilo je tu i nekoliko malih automobila iako, ruku na srce, zbilja nam nisu jasni ljudi koji se u luksuznom autu drndaju 20 kilometara po makadamu da bi pojeli pitu ispod sača i rekli kako su bili na planini.
Komentarišemo kako bi ovdje morala postojati rampa i naplaćivati se ulazak u ovaj raj, a svakako zabraniti pristup svim motornim vozilima barem na kilometar prije ovog dragulja od sela.
A u selu, kao i uvijek, prvo spektakularni pogled na kanjon Rakitnice, potom odmaranje na vrhu brijega odakle se i pogled smrzne. Ne smeta što nema hladovine, ovdje uvijek pirka ugodan vjetrić pa ni jako sunce ne prži previše. Kažu da se na Bjelašnici temperatura nikad ne penje preko 26 stepeni celzijusa.
No, mi smo hlad pronašli u novootvorenom planinskom domu “Natura AS”. Kao prvi gosti ne da smo samo imali priliku razgledati dom, već smo bili tako dobro ugošćeni da smo ozbiljno razmišljali o noćenju ovdje. Ambijent kao iz doba naših nena, na prozorima heklane zavjese, uokolo stolovi sa raznoraznim domaćim specijalitetima, a nasred sobe sinija i ljubazna domaćica koja iz glinenog lonca servira puru.
Zbilja je teško bilo odoljeti svim tim delicijama, od pite do domaćeg kajmaka, hurmašica ili domaćeg soka od ruže. Kako objekat posjeduje osamnaest ležajeva, odmah smo dogovorili jedan vikend za članove našeg udruženja. Naravno, mi ćemo doći biciklima a harmonikaša i muziku ćemo nekako dovući kombijem.
Nakon ove gozbe, ipak nam je valjalo dalje. Jeste da je bilo malo vruće i naporno ponovo uzbrdo, ali to je omogućilo otkrivanje one prave, divlje Bjelašnice. Hercegovci su okrenuli preko Ćuhovića za Konjic, a mi preko Mehinih luka za Tarčin. Gotovo trideset kilometara fenomenalnog spusta. Dobro, nije baš prijalo kasnije asfaltom do Hadžića, ali neku cijenu za užitak valja platiti.
Na kraju, složili smo se kako je biciklizam zbilja uzeo maha. Nekad smo ovakve ture planirali danima, a danas ih voze itekako hrabro i pripadnice ljepšeg pola. Svaka čast za turu, i vidimo se na nekoj drugoj planini.
Natura AS
Udruženje za zaštitu prirode i kulturno-historijskih spomenika “Natura AS” se bavi organizovanjem izleta u prirodu i posjetama kulturno-historijskim znamenitostima BiH. Nezaboravanje njihov rafting na rijeci Neretvi, ali i planinarske šetnje Prenjom, Visočicom ili bjelašnicom. Njihov projekat razvoja eko-turizma je bio najuspješniji na nedavno održanom tenderu, te će upravo “Natura AS” biti domaćin planinskog doma u selu Lukomir u narednih deset godina.
Naime, ovo udruženje je uspješno uredilo i obnovilo objekat bivše škole u selu Lukomir koja je pretvorena u internacionalni edukacijski dom.
Dom trenutno posjeduje 18 kreveta u jednoj četverokrevetnoj i jednoj višekrevetnoj sobi, te prekrasnu bosansku sobu za druženje, seminare ili edukacije. Međutim, prostora ima dovoljno da se uz pomoćne ležajeve i susjedne objekte ovdje ugosti i do 40 osoba. Vizija je da se turizam razvija sa lokalnim stanovništvom, nude lokalni kulinarski specijaliteti spravljeni od zdrave hrane, te domaće rukotvorine.
Cilj je izvršiti konzervaciju sela i okoline i zadržati ga u postojećem obliku.. Kuće će biti obnovljene u ambijentalnom stilu i pokrivene šindrom kako bi se očuvala kulturna baština.
Nedirnuta priroda, pogled od kojeg zastaje dah, domaća pura, pita ili mliječni proizvodi, a sve u izvornom ambijentu, uz nasmijana lica ljubaznih domaćina pravi su recept da gosti dožive nezaboravan ugođaj.
Za sve detalje o mogućnostima posjete Lukomiru i noćenju u objektu informacije se mogu dobiti u udruženju “Natura AS” putem telefona 061 072 072 ili e-maila: [email protected]
Jedna od najvećih historijskih misterija riješena: Naučnici pročitali spis star 2.000 godina
