Sarajevski biciklisti na Lago di Garda
Smješteno na rubu Alpa, tamo gdje prestaje ravnica Po i počinju visovi južnih Dolomita, dugačko nešto preko 50 kilometara, proteže se jezero Lago di Garda. Oko jezera mali gradići koji žive od turizma, ali onog aktivnog. Jezero i cijela regija je raj za surfere i bicikliste, ali i za planinare ili tek obične šetaće željne mira. Pogled na mapu regije otkriva bezbroj biciklističkih staza, od laganih, rekreativnih, do onih izuzetno zahtjevnih.
Jedan ugledni njemački biciklistički magazin je uspon na vrh Tremalzo svrstao u deset top biciklističkih tura. Kad je tako, i sarajevski biciklisti, članovi MTB.BA tima odlučili su ovdje provesti pet-šest dana, okusiti atmosferu biciklističkog raja i naravno, osvojiti Tremalzo.
Prvi dan po dolasku kiša. Ništa zato, kad dođete u Lago di Garda ne postoji loše vrijeme. Oblačimo kišnu garderobu i isprobavamo single-track staze u okolici. Drugi dan već vozimo ozbiljniju turu od 40-tak kilometara, tek da osjetimo podlogu, klimu, atmosferu. I onda, konačno, divan dan bez oblačka. Započinjemo uspon iz mjesta Torbole gdje smo smješteni i nastavljamo starom cestom Ponale, izgrađenom u 19. vijeku ali veoma značajnom u Prvom svjetskom ratu. Naime, Tremalzo je bio posljednji bedem odbrane. Padne li on, pada Italija. Kasnije je cesta dijelom asfaltirana, ali pojavom sve većeg broja biciklista nadležni u opštini su shvatili koju korist može da donese i - digli asfalt vrativši tako makadamsku podlogu.
Vožnja je predivna. S jedne strane suncem okupano jezero, s druge litica u koju je uklesana cesta. Tamo gdje se nije moglo, pravljeni su tuneli. Usput srećemo na stotine biciklista koji će, nakon prvog uspona odabrati neku od brojnih staza koje vode na sve strane. Naš put, međutim, nakon ceste Ponale vodi kroz predivna italijanska pitoreskna sela. Zastajemo kraj prelijepog jezera Ledro, sličnog Boračkom pa ga u šali nazivamo tim imenom. Odmor pravimo "na meraji" baš kraj tog jezera, ali ne vozimo bicikl po travi jer je tako propisano znakom. Baš kao što je cijela regija označena znacima gdje, eto, dvotočkaši imaju prednost. Fascinantno je koliko svi poštuju bicikliste, kako su vozači automobila pažljivi, a na mnogim mjestima se uz cestu protežu i uređene biciklističke staze.
No, idiličnu sliku uskoro zamjenjuje teških desetak kilometara unutar kojih savladavamo hiljadu metara nadmorske visine. Serpentinama nikad kraja, ali malo po malo dolazimo pred sam vrh. I onda, pred nama se ukazuje Tremalzo, a tik ispod samog vrha slavni tunel što ga prokopaše vojnici u Prvom svjetskom ratu. To je to. Mjesto na koje svaki istinski biciklist mora doći, osvojiti ga baš kao što alpinist osvoji Himalaje.
Vadimo bh. zastavu na čuđenje njemačkih, italijanskih i drugih biciklista. Ne uspijevaju prepoznati iz koje smo zemlje. Kad smo rekli da dolazimo iz Sarajeva veseli osmjesi, tapšanje po ramenu, čestitanja. Osjećamo se nekako ponosno.
I onda spust. Nevjerovatno lijep, nestvarno dug. Poput najljepše poezije. Na momente i opasan ali grupa stiže bez problema, lica razvučenih u vedri osmijeh i osjećanja sreće zbog uspjele ture.
Sutradan smo na vrhu Monte Altissimo, s druge strane jezera, tek da bacimo pogled na snijegom prekrivene vrhove Dolomita i vozimo jedan od najljepših single-track spustova u ovom dijelu Europe. Dug dvadesetak kilometara, dvije hiljade metara visinske razlike, dijelom kao da je pravljen za downhill bajkere. I opet ono osjećanje radosti na kraju. U hotelu nam iskusni europski biciklisti čestitaju na podvigu. Vrijedilo je prevaliti put dug 900 kilometara za ovaj užitak. Od njemačkih kolega saznajemo da njihova reprezentacija bilježi uspjehe na svjetskom prvenstvu u fudbalu, Italijani su malo razočarani, a mi komentarišemo kako postoje i druge stvari osim te najvažnije za kojom svi lude.
Za kraj recimo nešto i o troškovima. Smještaj u apartmanu za pet osoba, s potpuno opremljenom kuhinjom u kojoj imate čak i kafe aparat, s besplatnim bazenom, alarmom zaštićenim boksovima za bicikle, besplatnim internetom i td. košta 20 eura po osobi. Plaže na jezeru sliče onima u Tučepima, s tim što nude obilje sadržaja. Pica u najboljem restoranu na glavnom trgu košta 8 eura, a cijene samoposluge su tek neznatno veće nego kod nas. Naravno, kao i u svakom turističkom centru nije isto piti kaficu na najboljem mjestu na rivi ili u zabačenom kafiću, pa smo i litar soka u ekskluzivnom granapu platili 3,7 eura. Gondola kojom se možete popeti na 1.700 m i uživati u pogledu na cijelu regiju i Dolomite košta 16 eura ali u cijeni je i vaš dvotočkaš. Za planinare je duplo jeftinija.
Naravno, moguće je potrošiti više ili manje novca, ali svaki uloženi eur zbilja vrijedi. Istina, nismo se mogli oteti utisku da i BiH ima isto tako lijepe planine te da uz malo truda može biti raj za turiste avanturističkog duha. Potrebno je samo malo organizacije i želje.
Više o ovome na www.mtb.ba.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Esma Numanović predstavila album prvijenac: "Blista" je prava muzička poslastica
