Od Sarajeva do Barcelone biciklom: Jasmin Grebić ide na putovanje života dugo čak 2.300 km

Nakon BiH proći će šest zemalja - Hrvatsku, Sloveniju, Italiju, Francusku, Monako i Španiju, a 23. jula trebao bi stići na odredište vozeći prosječno 100 km dnevno.

Jasmin je profesor sporta i tjelesnog odgoja, te nekadašnji bodibilder, a biciklizmom se u sekciji Trek Team iz Sarajeva bavi pet godina. Najduža tura koju je dosad vozio bila je 270 km za jedan dan.

"Biciklizam je takav, uđe vam pod kožu i uvijek traži više. Važno je samo imati dobru ekipu, koja će odgovarati vašem nivou kondicije i tempu. Ja sam imao tu sreću da sam se družio i sa mountibikerima i onima koji voze trkaće bicikle", priča nam Grebić na početku razgovora.

Sveobuhvatne pripreme

Ideju o ovom putovanju gaji već dugo, a sada su konačno ispunjeni svi uslovi da je i realizuje.

"Za jedno ovakvo putovanje potrebno je iskombinovati mnogo slobodnog vremena, novčana sredstva i fizičku spremnost", ističe biciklista koji je u svojim ranijim planovima imao i dvojicu kolega, ali oni nisu uspjeli uskladiti svoje obaveze.



Na pitanje o pripremama za put objašnjava: "Psihološke pripreme su možda i najteže. Nedavno sam išao na utrku Državno prvenstvo u cestovnom biciklizmu Bihać - Bosanski Petrovac i sve vrijeme pažljivo pratio iz auta gdje ima brda, pošto ću tim putem proći, i razmišljao: Jasmine, šta te sve čeka, nisi još svjestan. I vjerovatno nisam".

Pripremajući se za odlazak u ovoj godini već je prešao 5.500 km na biciklu, što je mjesečno 50 sati treninga.

"U ravnici nije teško održavati brzinu od 25-30 km/h, ali kad dođe brdo, to je odmah 8 km/h i teže je. Ići ću sa putnim torbama, bisagama, koje će biti natovarene, a na biciklu se svaki gram osjeti i mnogo je teže nego na planinarenju jer nosite svoju težinu, težinu bicikla i težinu stvari. Istina, ne znam kako je tako natrpan voziti, ali mislim da Bog dadne snagu kad sve to krene. Bitno je naći svoj tempo, znati odmoriti, uzimati često hranu, voditi računa o hidrataciji, možda i svakih 10-15 minuta jer kad dehidrirate vi ste već izgubili snagu i vučete se k'o krepana mačka...", objašnjava naš sagovornik.

Šta ponijeti i kako se nositi sa problemima

Biciklistički sport, kao i svaki drugi, nije jeftin.

"Kad sam tek čitao o biciklizmu, mislio sam da se povremeno mora zamijeniti guma ili lanac, ali kad uđete dublje u svaki sport vidite da on nije nimalo jeftin. Ovdje trebate ulagati u bicikl, opremu i samog sebe. Gume se mijenjaju svake sezone jer se pređu velike kilometraže, dva lanca u toku godine, kočnice... Potrebna je ishrana u vidu suplementacije za zglobove, jer veliki je broj obrta nogama, tako da je potrebno podmazati zglobne hrskavice, a biciklistička odjeća mora biti udobna, dozvoliti da znoj i vrućina lako isparavaju, postoji i odjeća koja štiti od sunca ili kiše. Sve to je potrebno spakovati, da imamo ako zatreba, a da ne bude teško i da ne nosimo previše stvari. Tu je bitno procijeniti šta nositi, a šta ne. Morate ponijeti i alat, ukoliko se neki problem desi, da ga znate riješiti jer svašta se može desiti", svjestan je Grebić.

Jasmin je oženjen i otac osmogodišnjeg dječaka, a kad smo ga pitali kako na sve ovo reaguje njegova porodica kazao je: "Odluka nije donesena preko noći, tako da je i porodica u neku ruku prihvatila. Naravno da se svi brinu za mene, a brinem se i ja. Neki kažu da to nije pametno, ali to je izazov. Gledat ću da se čuvam, vozim najpametnije što mogu, da izbjegavam opasne situacije, ali zato sve ovo i jeste avantura. U slučaju da se nešto nepredviđeno desi, postoje ostali učesnici u saobraćaju, mobitel... Ja se fizički osjećam odlično, da nije tako ne bih se ni usudio krenuti na takvo putovanje".

Vozači ne znaju da su biciklisti ravnopravni učesnici u saobraćaju

Porazgovarali smo i o sve većoj popularnosti biciklizma kod nas. Grebić smatra da se u našoj zemlji stvorila ta neophodna "kritična masa".

"Odatle je i potekao naziv akcije koju upravo naš klub Trek Team organizuje. Ipak, vozačima automobila još uvijek nije jasno kad vide biciklistu na cesti. Ja sam svaki dan na cesti i doživljavam neprijatne situacije. Nekada se ljutim, a nekad djelujem savjetodavno prema njima. Oni misle da smo mi tu zalutali. Kao - eno ti trotoara, zašto ovuda voziš? Tim ljudima kažem da bicikliste moraju poštovati kao i druga vozila jer smo mi ravnopravni učesnici u saobraćaju. Trebat će puno vremena da se to promijeni. Prvo, ljudi ne znaju da je to tako i vrlo često ti oduzimaju pravo prvenstva. Također, često ne mogu procijeniti kojom brzinom se biciklista kreće, misle da je to sporo, međutim, kada ste vi u opremi, u aerodinamičnom položaju, na trkaćem biciklu, idete 35-40 km/h, a to nije sporo. Pješak prelazi ulicu gdje nije pješački prelaz i misli da može preći, a ja se začas stvorim ispred njega. On nije svjestan koje su to brzine. Isto tako, jedno je biciklista, a drugo čovjek koji ima cekere na volanu i ide s pijace. To su dva različita svijeta", naglašava ovaj biciklista.

Biciklističku stazu pješaci doživljavaju kao crveni tepih

Nije zadovoljan ni kulturom u saobraćaju nakon izgradnje biciklističke staze.



"Evo imamo sad ovu biciklističku stazu i pješacima je lijepo, šetaju tamo kao da je crveni tepih. Vani za to dobijete kaznu, u Holandiji naprimjer to je svetinja i nema šanse da tuda šetate, a ako ste za volanom morate zakočiti pred biciklistom", primjećuje Grebić.

Ističe da se i ova oblast može regulisati, samo je potrebna dobra volja svih od kojih to zavisi.

"Kada je dolazio papa vidjeli smo da se sve može organizovati. Uspostavi se sistem pa se nekoliko dana ljude upozorava, a onda krene naplaćivanje kazni i vidjet ćete kako će svi znati da ne smiju hodati biciklističkom stazom", savjetuje.