Ipak, nafta sama po sebi nije jedini preduvjet bogatstva ove zemlje. Kuvajćani su naime vrsni trgovci i biznismeni, te su takav razvoj stvorili mudrim ulaganjem i vrijednim radom. Jedna je to od rijetkih zemalja na planeti gdje je u Ustav ugrađena stavka da nijedan njen stanovnik ne smije biti gladan - propisano je da cijena osnovnog mesnog sendviča zvanog falafel nikada ne smije biti iznad vrijednosti jedne desetine kuvajtskog dinara.
Kuvajt je grad-država, smješten na svega 17.818 kvadratnih kilometara, s oko četiri miliona stanovnika, od čega ih oko dva miliona živi u glavnom gradu Kuwait Cityju. Taj grad pokazuje sve bogatstvo države - satkan je od desetaka i desetaka grandioznih nebodera visokih i do devedeset spratova, fascinantnih arhitektonskih rješenja, odajući visoku poziciju na svjetskoj sceni. Ulice su uređene i čiste, ali na njima po danu nema gotovo nikoga - svi se voze u automobilima koje svaki posjetilac vjerovatno prvi put vidi u tolikom broju na jednom mjestu - poput "poršea", "ferarija", "lamborginija" i sličnih sportskih modela.
Stanovnici uglavnom izlaze u večernjim satima, često porodično, uživajući u čaju, večeri, kupovini ili samo šetnji. Većina njih bogatstvo pokazuje i odijevanjem, posebno žene na kojima možete vidjeti skupocjene bunde ili markiranu garderobu, zlato ili osjetiti ne baš jeftin miris, dok su na muškarcima to uglavnom skupi satovi i sunčane naočale, jer ih većina nosi tradicionalnu nošnju.
U gradu nema malih radnji ili trgovki, sve su smještene u šoping centrima, konzumerističkim gigantima najčešćeg izlaska Kuvajćana gdje novac troše “široke ruke”. Gradskim ulicama dominiraju banke, prestižni hoteli i restorani, a kako je alkohol zakonom zabranjen ovdje nema noćnih klubova ili kafića za večernji izlazak. Brojni neboderi uzdižu se duž lijepo uređene šetnice uz obalu Perzijskog zaljeva i široke pješčane plaže. Kuvajćani sezonu kupanja otvaraju već u martu, sve do juna kada kupanje postaje gotovo nemoguće, uz zastrašujućih 50-ak stepeni Celzijusa dnevne temperature.
Početkom januara, kada je grupa bh. novinara boravila u studijskoj posjeti toj zemlji Bliskog istoka, dominirala je ugodna temperatura od 20-ak stepeni Celzijusa. Domaćini su uložili maksimalan trud da se novinari osjećaju što bolje, organizirajući posjete najatraktivnijim dijelovima grada poput Kuvajtskog akvarijuma, obilaska najvišeg nebodera Al-Hambre, posjete selu u pustinji ili tamošnjim restoranima.
Ova država je ustavna monarhija s najstarijim direktno izabranim parlamentom među arapskim nacijama u Perzijskom zaljevu. Zemljom upravlja dinastija Al-Sabah, a šef države je emir Sheikh Sabah Al-Ahmad Al-Jaber Al-Sabah. Inače, brojni članovi dinastije imaju raznovrsne poticaje i zaštitu države, ali nisu zaobiđeni ni ostali stanovnici - država im je osigurala potpuno besplatno zdravstvo i školovanje, velika većina ih uopće ne plaća režije niti porez, sufinansira im i rentanje stana ili izgradnju kuće. Sve kredite garantuje država, a mnoga potraživanja oprosti svojim građanima ili ih prosto časti desecima hiljada dolara.
Privredom Kuvajta dominira nafta koja čini 90 posto vrijednosti izvoza i 50 posto BDP-a, koji iznosi oko 167,9 milijardi dolara. Posjeduje gotovo 10 posto svjetskih rezervi nafte, a nezavisnost od Velike Britanije stekao je 1961. godine.
Monopol nad krupnim biznisom drži nekoliko bogatih porodica koje su vijekovima unazad krvno uvezane, a njihova se bogatstva mjere milijardama. Ipak, za sve ove pogodnosti osoba mora imati kuvajtsko državljanstvo koje se stiče samo ako se rodite kao priznato dijete iz braka dvoje čistokrvnih Kuvajćana.
Od ukupnog broja stanovnika čak oko 70 posto su imigranti, porijeklom uglavnom iz Pakistana, s Filipina, iz Indije, Palestine i drugih okolnih zemalja. Oni u Kuvajtu uglavnom vrše “niskorazredne poslove” - rade kao vozači, uposlenici po hotelima, restoranima ili kafićima, te kao kućne pomoćnice zvane hadame. Broj hadama u kući kuvajtske porodice oslikava njen finansijski položaj.
Posebnu pažnju u Kuvajtu privlače žene - nemoguće je ne primijetiti koliko su njegovane. Većina ih po nekoliko sati dnevno provodi u salonima ljepote, uživajući u raznovrsnim tretmanima, gdje se ujedno i pripreme za radni dan. Veliki broj ih nije pokriven, a takve su zapadno orijentirane pod uticajem školovanja u inostranstvu, uglavnom Americi. No, posebnu zaštitu uživaju i od države - na prvi znak bilo kakvog nasilja nad njima počiniocu slijedi zatvor ili deportacija, zakonom je propisano da budući muž mladenku “okiti” s nekoliko hiljada kuvajtskih kedija, a ukoliko radi ženina plaća je isključivo njena.
Generalna odlika Kuvajćana je permanentno stanje “zena” - potpune opuštenosti, bez suvišnog nerviranja ili brige, temeljenog na ideji vodilji kako ništa nije važnije od života. Tako će svaki posao u konačnici biti završen, bez obzira na to da li će biti potrebe za pomjeranjem rokova ili dodatnim razgovorom s investitorom. Upravo to dominirajuće raspoloženje okosnica je tog pomalo vanzemaljskog osjećaja da se nalazite u potpuno drugoj dimenziji.
Drugi dominantan osjećaj je sigurnost - građani ne moraju brinuti da li će biti gladni, ostati nezaposleni ili na ulici. Valjda odatle dolazi to stanje “zena” za većinu stanovnika, utemeljeno na egzistencijalnoj osiguranosti.
Uprkos tome da Kuvajt proizvodi malo toga - domaći su im plodovi mora, datule i još ponešto iz oskudne poljoprivrede i stočarstva, svojim građanima ipak nudi obilje - uvozi se doslovno sve, a od prehrambenih proizvoda u vrhu su zemalja s najraznovrsnijom ponudom.
Kada je riječ o odnosima muškaraca i žena, tu je neobična situacija za zapadni pojam. Mladi, u nedostatku noćnih klubova, pronalaze druge načine za međusobno upoznavanje, a najpopularnije mjesto za tu svrhu u Kuwait Cityju je ulica Love street. Tu mlada populacija dolazi autima i motorima, te razmjenjuje brojeve telefona tokom vožnje, što je dosta neobično za jednog Evropljanina.
Muškarci se navečer okupljaju na divanijama, gdje se razgovara o poslu, politici i društvu, a žene u salonima. Čak su i vjenčanja podijeljena za muški i ženski spol, a većina ih je ugovorena i proslavljaju se u salonima s odvojenim prostorijama za muškarce i žene.
Jedno od najživljih mjesta u Kuwait Cityju je pijaca Mubarakija, gdje je do “sitnih” sati puno ljudi i trgovaca koji posjetiocima nude šarenilo proizvoda - od voća, povrća, ribe, začina i druge hrane, do garderobe, proizvoda za kuću i drugih sitnica. Ovo mjesto s mnoštvom uličica bučno je od razgovora posjetilaca s trgovcima i pregovaranja o najboljoj cijeni.
Među najfascinantnijim doživljajima bila je posjeta pustinji, koja se proteže odmah po izlasku iz Kuwait Cityja. Nadrealan je to prizor krajolika planete Zemlje - ravna linija sa svih strana dokle god pogled seže - na horizontu samo pijesak i plavo nebo. Pokoja deva omete umirujući prizor, a posebno pažnju privuče ako je riječ o bijeloj devi, odlici prestiža Kuvajćana čija je vrijednost oko 10.000 kuvajtskih dinara (oko 60.000 KM). Nakon nešto više od sat vremena vožnje, u vidokrugu se nađe selo izgrađeno po uzoru na tradicionalna beduinska sela. U središtu je široki trg, uokviren nizom kućica boje pijeska, sa štandovima na kojima se posjetiocima nudi sve i svašta. Obogaćen je i muzejom posvećenim životu Kuvajćana iz dalje i bliže prošlosti, pozorištem i hotelom.
Jedna od zanimljivosti jest da Kuvajćani petkom i subotom, što su njihovi neradni dani, odlaze u pustinju i kampuju. Za naš pojam pomalo besmisleno boraviti dva dana u šatoru postavljenom u pustinjskom bespuću, ali to je tradicionalni pojam izleta i vraćanja beduinskim korijenima. Prizor navečer je istinski lijep - posvuda u pustinji duž autoputa upale se lampice na šatorima, te ako smetnete s uma da je zapravo riječ o pustinjskoj oblasti pomislili biste da prolazite pored nekog slatkog gradića.
Rezimirajući generalne utiske nakon posjete ovom gradu na Perzijskom zaljevu, ne može se ne priznati žal što puni utisaka ostavljamo iza sebe svijet pun blještavila, uređenog sistema, drugačije kulture života i brojnih blagodeti.
