Ćevapi, hurmašice i livanjski sir u srcu Sajgona

I dok su se roditelji i na petom kontinentu snašli, Adiju je Australija bila predosadna, "bez izazova". Nije pomoglo ni uspješno školovanje u pilotskoj školi.
"Ja sam se u Australiji osjećao kao na nekoj stanici na kojoj čekam neki autobus ili voz pa da idem dalje. Nikako se nisam osjećao kao da sam došao kući nego da čekam negdje da odem kući", kazao je Adi za "Deutsche Welle".

I dom je pronašao u Sajgonu i to, kako to obično biva u životu, pukim slučajem.
"Imao sam jednog prijatelja kojeg sam upoznao u pilotskoj školi. On je bio Vijetnamac i pozvao me da ga posjetim u Vijetnamu. Ja sam odugovlačio, ali sam na kraju ipak došao i sedmica se pretvorila u mjesec, i tu sam još uvijek", dodao je Adi ponosno pokazujući na svoj restoran koji je u međuvremenu postao gastronomska atrakcija Sajgona.

Iako mu je san nekada bio postati pilot, kad je počeo letjeti za australsku kompaniju "JetStar" postao je svjestan da taj posao sa svim svojim strogim pravilima i stresnom svakodnevicom baš i nije po mjeri jednog, kako kaže, "stopostotnog Balkanca".

Vijetnam – kao Jugoslavija nekad

Vijetnam je zemlja koja već preko jednog desetljeća doživljava privredni bum. Za poduzetne je ova socijalistička zemlja, po uzoru na velikog sjevernog susjeda Kinu, otvorila mnoge mogućnosti i pruža priliku za dobru zaradu. No za mnoge zapadnjake je specifičan sistem koji vlada u Vijetnamu, ta specijalna mješavina socijalizma, kapitalizma i životne filozofije tipa "lako ćemo“, nepodnošljiv. No upravo je ta mješavina nešto zbog čega se Adi na prvi pogled zaljubio u ovu zemlju na drugom kraju svijeta.

"Praktički, kad sam došao tu, onda sam shvatio da je Vijetnam, ako izuzmemo to da se govori vijetnamski i da ljudi izgledaju drugačije od nas, kao Jugoslavija prije rata. Znači onaj socijalistički, komunistički sistem, sistem korupcije, ono kad te policajac zaustavi zbog prekršaja i sve se sredi sa "đe si jarane, pa 'ajmo na kafu, evo dvaj'st dolara, 'ajde dogovorit ćemo se". I sve se završi na tome. Dakle, taj nekakav relaksirani način života i odnosa između ljudi me nekako motivirao da ostanem ovdje gdje se osjećam kao kod kuće“, istakao je Adi.

Dug put do pravog somuna

A da se Adi u vijetnamskom sistemu osjeća kao riba u vodi, dokazuje i njegov restoran koji je opremio i uredio u rekordnom roku.

"Čovjek treba znati kome se obratiti za dozvole, treba znati postupiti s inspektorima kad se pojave", kazao je Adi kao dokaz pokazujući na terasu sa suncobranima ispred restorana postavljenu na nogostupu, što je naravno i u Vijetnamu zabranjeno. Barem na papiru. No papiri i dozvole su jedno, a kako svaki dan nabaviti namirnice potrebne da bi se vodio balkanski restoran nekoliko hiljada kilometara daleko od Balkana je nešto sasvim drugo. I tu Adiju pomažu poznanstva, ali u domovini.

"Imamo još uvijek rodbine u Bosni i ona nam šalje sir", kazao je Adi.

Sir naravno stiže zračnim putem. I dok sir još može preživjeti dugotrajan put, sa somunima je stvar išla malo teže. Ćevape, hit svog jelovnika, Adi nije htio posluživati bez obaveznog somuna. No, kako usred Azije, gdje pekarske tradicije gotovo i nema i gdje je najveći problem pronaći bilo kakav hljeb, pronaći pravi somun, koji se ni u Evropi ne može naći na svakom uglu.

Vijetnamci naučili napraviti somun

I tu je Adiju pomogla činjenica da se nalazi upravo u Vijetnamu koji je od francuskih kolonizatora zadržao umjetnost pečenja hljeba. Trebalo je još malo upornosti i nekoliko neprospavanih noći da lokalne pekare, koji osim francuza tj. bageta ne znaju za drugu vrstu peciva, nagovori na novu formu i recepturu.

"Vijetnamce je jako teško nagovoriti na promjene. No, bio je jedan stari pekar koji je radio u Americi i tamo je negdje u nekom našem restoranu probao ćevape i rekao je da zna kako bi trebalo izgledati ali da to ne zna napraviti. I onda sam ga ja nagovorio da po jednom receptu koji sam ja imao probamo to napraviti i tako je lepinja u prvom pokušaju ispala fantastično."

Sinergija ćevapa i kebaba

Za uspjeh lepinje se pročulo, i tako su za nju saznali i prodavači i u Aziji sve popularnijeg turskog kebaba. Dotada se kebab prodavao u bagetu, što je za prave ljubitelje ovog turskog fast fooda bilo ravno svetogrđu. Tada je Adi svom pekaru predložio da somun ponudi i prodavačima kebaba koji su to s oduševljenjem prihvatili. I tako je od sinergije dviju nama poznatih kulinarskih kultura dodatno profitirala i sajgonska gastronomska scena.

Drugi veliki hit Adijeve ugostiteljske ponude je janjetina s ražnja.

"Ljudi prolaze, vide janje kako se okreće, pitaju što je to, i kad janje skinem s ražnja u sedam uvečer u sedam i trideset je sve već prodano."

Predjelo livanjski sir, glavno jelo kobra sa žara i desert hurmašice

Osim ćevapa u somunu i janjetine s ražnja, balkanski dio jelovnika upotpunjavaju i ostala dobro poznata jela poput ražnjića i pljeskavice, a za izabrane sladokusce i tripice.

No, na istom jelovniku se nalaze i jela koja na Balkanu baš i ne spadaju u uobičajenu ponudu. Kako bi udovoljivo željama turista, Adi je u ponudu uvrstio ni manje ni više nego kobru, koja u nekim dijelovima Vijetnama spada u tradicionalni jelovnik.

On, naravno, svoje kobre nabavlja na farmama u obližnjoj delti Mekonga, gdje se ova vrsta zmija otrovnica uzgaja specijalno za potrebe ugostiteljstva. Tako se kod Adija za predjelo može naručiti livanjski sir, za glavno jelo kobra, a obrok se može završiti poznatim hurmašicama koje vijetnamski slastičari pripremaju po čuvenom receptu Adijeve strine.

Adi bi se u budućnosti htio malo više okrenuti domovini. Zasad ne otkriva planove, ali ko zna, možda se ovaj azijsko-bosanski kulinarski crossover pokrene i u suprotnom smjeru, pa tako za koju godinu budemo svjedocima prvog vijetnamskog restorana na Baščaršiji s kobrom u somunu kao glavnim specijalitetom.