U ovoj misiji bila je jedina djevojka iz grada na Drini, gdje zapravo i nema mnogo žena u Oružanim snagama. Želja joj je da ponovo bude dio misije, no hoće li se to ispuniti zavisi prije svega od strogih kriterija i pravila koji u Oružanim snagama važe za sve. Ni za žene nema razlike. Jednako su angažovane kao i druge kolege, na istim zadacima, s istom odgovornošću.
Danira voli svoj posao. Već pet godina je vojnik 3. pješadijskog bataljona 4. pješadijske brigade iz kasarne Kosova nedaleko od Foče.
Priča nam kako je posve slučajno obukla uniformu, ali je zavoljela ovo zanimanje. Mlada je djevojka po završetku studija ekonomije u Sarajevu u potrazi za poslom bila prinuđena tražiti i poslove sa srednjom stručnom spremom. Iako je promijenila nekoliko adresa, obavila pripravnički staž, na kraju nije bilo posla.
U vrijeme kada je diplomirala bilo je teško doći do zaposlenja, dok je danas, bar u Goraždu, mnogo drugačije. Ipak, jedna je od onih koji su čekali duže i nisu imali mnogo izbora. Prijavila se za vojnu obuku, uspješno je završila, obukla uniformu, iskustva sa ekonomije zamijenila za vojničku pušku, stražu na Kosovi, rana jutarnja ustajanja, odlaske i dolaske sa obuka, edukacije, vježbe... Sve bez imalo napora i sa ljubavlju. Skromna i zadovoljna. S vremenom je zavoljela to što radi i teško da bi se mogla vidjeti na drugom mjestu.
Zavoljela posao vojnika
"Moja potraga za poslom trajala je veoma dugo, nakon što sam diplomirala. Aplicirala sam na sve konkurse, ali sam uporedo i tražila posao, ali sa srednjom školom tada je bilo mnogo teže doći do posla. Obavila sam i pripravnički u općini, radila po nekoliko mjeseci u nekim firmama i onda sam se sasvim slučajno prijavila na obuku u Oružanim snagama. Tako je počelo, ali zavoljela sam to što je najvažnije", priča Danira za Klix.ba.
Mlada djevojka je o vojničkom životu puno slušala i od svog oca pa joj ništa nije bilo strano. Znala je da joj treba kondicija za obuke, a bila je u prednosti jer je trenirala odbojku.
"Sjećam se da sam odmah nakon predaje papira sebi uvela i dodatni trening. Morala sam biti uporna da ne zakažem na obuci. Bilo je naporno, ali nisam željela odustati", priča Danira.
Prihvatila je izazov, pod punom opremom prelazila i po 20 kilometara po hladnoći i snijegu i svim vremenskim nepogodama.
"Bilo je teško, ali se nisam bojala. Iako je ta obuka teška posebno jer je u zimskom periodu, sve sam izdržala", kaže ova mlada djevojka.
Svoj prvi profesionalni ugovor potpisala je prije pet godina. Prva je žena iz svog bataljona koja je otišla u mirovnu misiju u Afganistan. I to dva puta. Prvi put je to bilo kao dio danskog kontingenta u kampu "Bastion", u pokrajini Helmand.
"Ranije sam prošla specijalističku obuku i onda dodatne prije odlaska u Afganistan. Kod kuće nisam puno govorila o tome, jer je moja majka u startu bila protiv, pa sam malo ispitivala teren. Naravno da je mojima teško palo, jako su brinuli, ali ja sam to željela i prihvatili su na kraju“, pojašnjava.
To što je Danira kao vojnik OS BiH bila već dva puta u misijama u Afganistanu prednost je kakvu je sama željela. Ukupno osam mjeseci provela je daleko od familije, uz nova iskustva i potpuno drugačiji način života. Ovo iskustvo joj je pomoglo da se u potpunosti izgradi u vrhunskog profesionalca. A u njenom slučaju to znači da precizno gađa iz puške M16 ili da je naprimjer među boljim mitraljescima.
Najzanimljivije što joj se dogodilo u Afganistanu bila je pustinjska oluja.
"Ja to ranije nisam doživjela jer otkad smo došli tamo uglavnom je padala neka kišica pa sam se ja nekad pitala je li to pustinja ili nije. I onda mi je odgovor stigao brzo. Za mog boravka tamo dva puta sam doživjela pustinjske oluje.To je bilo nešto baš posebno. Ništa ne vidiš, nemaš pojma šta se dešava, a nešto se približava, prst pred okom se ne vidi. Nisam ranije nikad doživjela ništa slično. Čudno mi je bilo da se vraća konvoj koji je bio na pola puta i onda je počeo vjetar koji je nosio sve pred sobom. Mitraljez sa sobom, povuci se u stanje pripravnosti, desetine su već dignute i čekaš dalje", priča Danira.
Drugi put u mirovnoj misiji
Bila je i u misiji "Odlučna podrška" u bazi "Bagrem" kod Kabula. Još pamti prelijepi miris bagrema u Kabulu gdje su bili kao osiguranje jednog od američkih kampova. Upoznala je mnogo prijatelja pa i među lokalnim stanovništvom koje su zvali "obača", što u prevodu i znači prijatelj.
"Bilo je zaista lijepo. Dragocjena su ova iskustva, upoznavanje prijatelja iz SAD-a, Makedonije, Albanije... Bili smo odlično prihvaćeni. Tamo nismo bili ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati, već svi kao jedan. To je ono najdragocjenije i što smo takvi da nas svi prihvataju. Na to sam ponosna", kaže Danira.
Njen san je dobiti čin kako bi trajno ostala u vojsci. Stalno je na edukacijama, uči, spoznaje, a sem toga dugogodišnja odbojkašica koja je zbog posla prestala trenirati postala je kapiten odbojkaške selekcije svoje brigade, pa ne čudi da su godinama lideri na svim takmičenjima. I u košarci je uspješna i član je tima. Pravi je vođa, a o tome svjedoče i pohvale komandanta brigade, što joj puno znači.
"Stalno sam na edukacijama, ovih dana sam bila u Čapljini i bilo je odlično. Prvo imam priliku da nešto naučim, da upoznam druge kolege, da promijenim sredinu. Zaista mi dobro dođe", kaže Danira.
Nije jedina žena koja je izabrala ovaj poziv, ali ističe da ih nema mnogo.
"Moje radno mjesto je manje zahtjevno od ostalih. Naravno ima žena koje redovno idu na stražu sa muškarcima. Straža je jedini borbeni zadatak u miru, u svim kasarnama se to radi, zavisno od zadatka koji se obavlja, negdje se čuvaju magacini, negdje neki objekti. To je 24-satni nadzor, u pripravnosti su, veoma je zahtjevno. Meni lično nije teško kao ostalim ali veoma je odgovaran posao. Sve je više žena koje se odlučuju na to. Meni je drago jer bi i u mojoj kasarni trebalo biti nas 15-tak. Priznajem da je lakše sa ženama jer se bolje razumijemo što je sasvim normalno. I kad smo na vježbama pomažemo jedna drugoj", kaže Danira.
