Ekrem Duvnjak nastariji je hercegovački sahadžija i sjajan interpretator sevdaliniki
Ekrem Duvnjak, danas već najstariji hercegovački sahadžija rođen je 1939. godine u Mostaru, kaže da nikad nije razmišljao o nekom drugom poslu osim sahadžijskom, a taj zanat je završio 1958. godine.
"Tri sam godine pekao zanat kod majstora Ivana Novakovića, a kod pokojnog Joze Buljana sam ispit polagao. Nekolike godine poslije sam radio u Sokolu na proizvodnji aviona, a par godina i u Socijalnom, da bi 4. januara 1965. godine, na istom ovom mjestu u Titovoj ulici otvorio radnju, gdje radim do dana današnjeg", priča nam Duvnjak.
Ekrem kaže i kako je tada u Mostaru bilo pet sahadžija i svaki je imao posla da oči ne može otvoriti, posao je tada bio mnogo raznovrsniji nego sada, različiti satovi, ručni, zidni, stolni,... stotine različitih marki satova.
"Bilo je tu more jako vrijednih satova, od poznatih Helvetia, Doxa, Marvin, Cortebert, mnogih se više i ne mogu sjetiti. Svašta se radilo, nema tu mjesta za biranje, ono što mislite da možete popraviti ili osposobiti na zadovoljstvo mušterije, to se radi. Bitne su radne navike i stalno učenje i usavršavanje", kaže on dok otvara jedan stari Seiko koji smo donijeli na popravak.
Kasnije je došlo i vrijeme električnih satova, satova na baterije, gospodin Duvnjak se prilagodio vremenu, počeo popravljati strujne krugove, elektroniku, kvarcne mehanizme.
"Bez obzira na vrstu sata najbitnija je dijagnoza, kao od ljekara, da ustanovite u čemu je problem i da probate naći načina da to popravite, a kasnije kroz rad i ispitate kvalitetu urađenog", ispričao nam je Ekrem Duvnjak.
Od vrijedna zanata i marljiva rada se uvijek moglo živjeti i danas je tako, samo što je danas posla manje za sedamdeset posto, najmanje, nego što je bilo nekada. Kaže nam i da misli kako činjenica da ljudi za mjerenje vremena ne koriste više toliko satove, kako su oni integrisani u telefone i druge naprave, kao i poplava bezvrijednih satova koje ni ne vrijedi popravljati, nije glavni problem sahadžija.
"Ljudi odlaze odavde, sve ih je manje, tako je i manje posla, a što se tiče posla ovo je danas preživljavanja, ali je i najveća ljubav, pa se čovjek odmori kad naiđe na neki lijep sat, kad ga otvori, popravi. Sat na ruci nije samo za mjerenje vremena i to treba naglasiti", kaže nam Ekrem.
Ekrem Duvnjak već ima osamdeset godina i kaže nam kako sigurno u Hercegovinu nema starijeg sahadžije, s toliko iskustva i popravljenih satova. Ima i mlađih kolega, ali je sigurno da niti jedan od njih uz sahadžijski posao ne zna i tako lijepo zapjevati kao Ekrem.
"Pjesma, posebno sevdalnika je velika ljubav. Moje snimke koje sam snimao za Radio Sarajevo i danas se čuvaju. Snimio sam i brojne emisije, brojne nagrade osvojio, širom bivše države, ali mi je najdraža ona za Prvi glas Mostara 1958. godine. Danas se iznenadim kad prebacujući TV programe naletim na neku pjesmu koju ja pjevam. Sarađivao sam i s čuvenim Jovicom Petkovićem, Šerbom, volio pjevati posebno pjesme Zaima Imamovića, Himze Polovine...", ispričao nam je sjetno i sretno.
Na kraju našeg razgovora u maloj radnji pored bivše robne kuće Razvitak, zapjevao nam je svoju najdražu sevdalinku "Sjećaš li se kad si lani". Vrijeme i sevdah, dvije vrijednosti o kojima Ekrem Duvnjak zna mnogo...
Pojedine novčanice od 10, 20, 50 i 100 KM se povlače iz opticaja, evo do kada ih možete zamijeniti
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
