lifestyle
108

Cazin: Novu godinu zajedno proslavile školske kolege iz generacije 1966. godine

Piše: M. Ć.
Novogodišnje praznike u Cazinu dočekala je grupa građana iz naselja Stijena. Naime, generacija četvrtog razreda Osnovne škole "Stijena" iz 1966. godine obilježila je 50. godišnjicu završetka četverogodišnjeg obrazovanja, što je veoma rijedak slučaj u našoj državi.

Esad Malić iz naselja Stijena kod Cazina prije nekoliko mjeseci odlučio je okupiti ekipu koja je zajedno sa njim, prije 50 godina, završila četvrti razred Osnovne škole "Stijena".

"Otišao sam u školu u Stijeni i zajedno sa direktorom izvadio iz dnevnika imena i prezimena svih učenika iz generacije 1966. godine. Uključio sam se u potragu putem interneta, zamolio unučad i djecu da pitaju svoje starije da nisu na tom spisku, mnogi su mi pomogli u tome i uspjeli smo da se organizujemo i okupimo", kaže Esad za Klix.ba.

On ističe da je u generaciji bilo ukupno 66 učenika podijeljenih u dva odjeljenja. Od tog broja, 59 je živih, dok je sedmero umrlo. Radi se o generaciji rođenoj 1955. godine.

"Neki su, nakon završetka četvrte godine, krenuli u osmogodišnju školu, dok većina nije. Neki su otputovali po svijetu. Većina nas koji smo se okupili su iz Bosne, ali ima ih i iz Hrvatske, Švicarske, Njemačke, Austrije, Švedske i drugih zemalja Evrope. Ja sam nastojao da se okupimo za Novu godinu kada svi dođu kući u ovim danima", kaže Malić.

Hamid Nazić koji već 40 godina živi u Švicarskoj došao je vidjeti svoje školske kolege.

"Puno mi znači ugledati lica koja godinama nisam vidio. Sa Esadom sam sjedio u zadnjoj klupi i bili smo najbolji učenici, mada je Esad bio nešto bolji, to moram priznati. Nisam prepoznao samo jednu ženu večeras – Raziju. Bila je uvijek crna, a sad je plava. Sve druge sam odmah poznao. Jedino mene niko nije poznao", priča Hamid.

Ismeta Grošić je došla iz Ljubljane kako bi vidjela školske prijatelje iz najmlađih dana.

"Lijepo se podsjetiti na te trenutke, jer neke ljude nisam vidjela punih 50 godina, dakle odmah nakon završetka škole. Naše svakodnevne probleme, a svako ih ima, ostavili smo svuda po svijetu i došli smo u Bosnu da se opustimo i podsjetimo na stara vremena. Dobro bi bilo da ovakva praksa ostane svake godine", govori Ismeta.

Na proslavi se okupilo 20-tak nekadašnjih školskih kolega, a zabavi su mogli prisustvovati samo učenici iz generacije.

"Mnogi su me pitali mogu li sa sobom povesti ženu ili čovjeka, no uslov je bio: Ako su iz razreda – može, ako nisu – ne može! Čak me jedan hodža pitao može li njegova hodžinica sa njim, pa smo rekli da ne može. Dakle, samo generacija", kaže Esad, inicijator okupljanja.

On navodi da im je živa čak i jedna učiteljica.

"Zove se Hajrija i čuli smo da je bolesna. Ta učiteljica nam se udala u drugom razredu na polugodištu i to sa časa. Otišla je za jednog električara. Sve cure u razredu tad su plakale, a momci se smijali", kaže kroz osmijeh za kraj Esad.