Zašto djeca koja se nisu osjećala posebnom kasnije u odrasloj dobi sumnjaju u sebe

Većina roditelja djecu odgaja u okruženju u kojem se ona osjećaju sigurno, ali to nije isto što i osjećaj da su posebna i dragocjena. Djeca kojima to nedostaje u odrasloj dobi često razvijaju određene osobine.

Iako su imala osnovne uslove za život, takva djeca često nisu osjećala emocionalnu podršku roditelja. Umjesto da im se obrate kad im nešto treba, trudila su se biti što manje zahtjevna, zadržavala su osjećaje za sebe kako ne bi bila na teret i pristajala na sve da bi udovoljila roditeljima.

Kao odrasli, ne traže mnogo emocionalne pažnje od ljudi oko sebe. Budući da je nisu dobijali od roditelja, možda ne shvataju da im ranjivost može pomoći, pa ostaju neutralni i povučeni, čak i kad se osjećaju sigurno.

Takvi domovi često su bili emocionalno hladni. Djecu niko nije hvalio kad bi uspjela niti im pružao podršku kad bi doživjela neuspjeh. Bilo namjerno ili ne, roditelji su ih emocionalno zanemarivali, pa i kao odrasli preispituju vlastitu vrijednost i nemaju dobro mišljenje o sebi.

Otvoriti se o tome kako se osjećamo teško je čak i pred ljudima kojima vjerujemo. Zato takve osobe potiskuju osjećaje i pretvaraju se da je sve u redu. S vremenom to ostavlja posljedice na mentalno i emocionalno zdravlje: teško grade bliske odnose, pa se mogu osjećati usamljeno i neželjeno, piše YourTango.

U djetinjstvu su se često povlačili u sebe i većinu vremena provodili u svojoj sobi umjesto s porodicom. Nisu se osjećali dovoljno sigurno da pokažu pravu ličnost, a razgovori su, kad ih je bilo, ostajali površni. Te navike teško je promijeniti, pa i kao odrasli žive povučeno, udaljavaju se od ljudi kojima je stalo do njih i teško pronalaze vlastiti glas.

Neki svu energiju usmjere na to da impresioniraju druge. Svaka pohvala, ona koja im je nedostajala u djetinjstvu, daje im osjećaj postignuća, pa žele učiniti druge ponosnim po svaku cijenu. Tako ulaze u začarani krug koji ih tjera preko granica vlastitih snaga i može dovesti do sagorijevanja.

Čak i kad ostvare sve što su zacrtali, ne osjećaju se ispunjeno. Mnogi se suočavaju sa sindromom varalice, uvjerenjem da nisu zaslužili ono što imaju i da nisu dovoljno sposobni za poziciju na kojoj su. Iako su tačno tamo gdje trebaju biti, čini im se kao da je riječ o nesporazumu.