Djeca koja još nisu razvila govor često koriste fizičke reakcije da bi izrazila emocije poput ljutnje, frustracije ili potrebe za pažnjom. Kako ne znaju kako drugačije izraziti svoje osjećaje, mogu pribjeći udaranju kao načinu da "kažu" ono što ne mogu riječima. Također, u periodu ranog razvoja, djeca testiraju granice i pokušavaju shvatiti svijet oko sebe. Udaranje može biti rezultat znatiželje, žele vidjeti šta će se dogoditi kada nekoga udare. To je za njih dio učenja o uzroku i posljedici.
Djeca su posebno osjetljiva kada je riječ o njihovim igračkama, prostoru ili pažnji odraslih. Kada neko "ugrozi" njihov prostor bilo da im uzme igračku ili stane preblizu mogu reagovati impulzivno, jer još uvijek nisu razvila vještine samokontrole. Pored toga, mala djeca često imitiraju ponašanje koje vide oko sebe. Ako vide starije dijete ili čak odraslu osobu kako koristi fizičku silu, mogu pokušati isto ne shvatajući u potpunosti posljedice takvog ponašanja.
Kao i odrasli, djeca imaju svoje "teške dane". Ako su premorena, gladna ili emocionalno preopterećena, veća je vjerovatnoća da će reagovati burno. Udarac tada nije planiran, već impulsivan odgovor na neugodu. Neka djeca su jednostavno po prirodi osjetljivija ili burnije reaguju na frustraciju. Dok jedno dijete može ignorisati manji sukob, drugo će instinktivno reagovati udarcem. Temperament ima veliku ulogu u načinu na koji dijete reaguje u određenim situacijama.
Udaranje kod male djece ne treba gledati isključivo kao znak "lošeg ponašanja", već kao signal da dijete još uči kako se nositi s emocijama, kako komunicirati i kako se ponašati u društvu. Roditeljska uloga je da ostane smirena, dosljedna i puna razumijevanja, jer kroz pravilno vođenje dijete uči bolje načine izražavanja svojih