Bajkovit ambijent u Semberiji: Etno selo Stanišići je jedinstven spoj tradicije i netaknute prirode
Ovo etno selo ideja je Borisa Stanišića koji je, želeći da sačuva predstavu o vremenu i kulturi življenja s kraja 19. i početka 20. stoljeća, u semberskoj ravnici napravio planinsko selo.
"Sve je počelo onako kako sam želio i htio, jer mi je dragi Bog uslišio želje i molitve. Ništa ne radim bez Božijeg amaneta, jer sam svjestan prisustnosti Boga ili Allaha. Nisam pametniji od drugih, ali imam osjećaj da se Božija ruka spustila na mene i rekla mi 'pravi to'", počeo je svoju priču Boris Stanišić.
Rođen je u Zenici, porijeklom je vezan za selo Brgule kod Vareša, a veći dio života proveo je u Sarajevu. S tim u vezi pitali smo ga zašto je na kraju odlučio doći u Bijeljinu.
"Poslije rata mi je Semberija djelovala kao produktivan dio BiH i mislio sam da tu mogu nastaviti živjeti. Osjetio sam da bih tu mogao započeti neki biznis i 2000. godine sam ovdje kupio zemlju. Bio sam relativno mlad, supruga i ja smo čekali treće dijete, a rat koji nikome nije ništa dobro donio je tek prošao. Rekao sam sebi 'Proklet bio i ko ga je počeo i kome treba, ja sad odoh negdje blizu granice tako da u svakom trenutku mogu s djecom otići negdje'. Semberija je bila idealna zbog blizine rijeke Drine. Kupio sam tri duluma zemlje, a okolo nije bilo nijedne kuće. Samo kukuruzište, pšenica i zob", ispričao je prisjećajući se.
Od kućice za odmor do etno sela
Prvobitno je, priča nam, želio napraviti planinsku kućicu od drveta koja će služiti za odmor. Kako je to privlačilo pažnju prolaznika, tako je i Stanišić došao na ideju da napravi komercijalni objekt.
"Imao sam želju da napravim sebi kolibicu, a tokom izgradnje su ljudi zastajali da vide šta se to u Semberiji pravi od drveta, jer ovdje niko ništa nije gradio od drveta. Shvatio sam da to mogu unovčiti pa sam umjesto kuće za odmor napravio ugostiteljski objekt koji je dobro poslovao. Ovo je magistralni put i ljudi su zastajali i dolazili, a u trenutku kada je mjesto postalo premalo da primi sve goste počeo sam razmišljati o širenju kapaciteta. Jednog dana mi je došlo nešto kao priviđenje i rekao sam svojoj porodici da ću napraviti etno selo. 'Napravit ću nešto što će u ovoj monotonoj Semberiji svakodnevno privlačiti stotine fotoaparata', rekao sam im, a da nisam bio svjestan šta sam rekao", ispričao je.
Na papiru je, prisjeća se, nacrtao nekoliko kućica, jezero, vodenicu i zvonik, a nakon dva mjeseca počeo je gradnju.
"Prijedlozi arhitekata mi se nisu dopadali pa sam radio prema svojoj viziji. Nikada mi niko nije rekao šta da uradim, sve što vidite ovdje rezultat je mojih ideja i inspiracije. Nikada nisam zamislio sve do kraja i sve sam radio parcijalno. Kako sam zarađivao, tako sam se i širio kupujući zemlju od svojih komšija. Svakim dulumom koji sam kupovao rađala se nova ideja, jer nije vrijedilo maštati o nečemu što nije moje", rekao je.
Svijet u malom
Etno selo Stanišići danas je svijet u malom. Čine ga vodenice, mljekarnik, kovačnica, kameni bunar, ambar i autentične drvene kuće s prikazom pokućstva i narodnih nošnji. Jedan dio sela je svjetovnog karaktera, a čini ga apartmanski kompleks sastavljen od drvenih kuća - brvnara. Drugi dio sela je duhovnog karaktera, a predstavljen je srednjovjekovnom arhitekturom građenom u kamenu, koja je zapravo skup replika historijskog i religijskog značaja. Tri kamene građevine koje podsjećaju na srednjovjekovne dvorce zapravo su savremeni hoteli u kojima možete odsjesti.
"Ja sam pravoslavac, ali poštujem sve vjere i nacije tako da su ovdje svi dobrodošli. Ljudi to osjete i vjerovatno je to razlog zbog kojeg imamo goste sa svih kontinenata", rekao je.
Sve vrijeme naš razgovor prekidaju posjetioci koji se na ovo bajkovito mjesto uvijek iznova vraćaju.
"Suština je u tome da vas ljudi cijene i poštuju. Ja više od toga i moje porodice ne mogu poželjeti. Na ulazu u etno selo je plakat na kojem je moja porodica. To ne može svako staviti. Ja mogu, jer oni su moj ponos i najveći uspjeh. Bogatstvo i sve ovo je sporedna stvar", poručio je Stanišić na kraju razgovora.
Napuštajući etno selo Stanišići krenuli smo semberskom ravnicom prema Sarajevu, ostavljajući iza sebe duh jednog vremena koje Boris Stanišić nastoji sačuvati od zaborava.
