Austrija i dijaspora: Koliko vas opisuje prezime na "-ić"

Ona je novinarka koja će za sebe reći da nikad nije birala da se bavi "lakim" temama - kada karijeru počne pričama o balkanskom nacionalizmu, a nastavi istraživanjima homofobije, seksizma, islamofobije, jasno je da će mišljenja o njenim pričama biti vrlo podeljena.

Bila je svjesna toga i kada je na vrh teksta stavila naslov "Zašto mrzim Austriju" - zemlju u kojoj je rođena, odrasla, a njeni roditelji na teškim poslovima zaradili penziju.

U ličnom osvrtu objavljenom na sajtu Vice piše o problemima sa kojima se susreću manjine u Austriji - migranti, žene, muslimani - govoreći i o ličnom, i iskustvu porodice.

"Naslov je bio provokativan, ali sam to svjesno odlučila - znala sam reakciju do izvjesne mjere, mada nisam očekivala toliku lavinu. Jasno je kao dan ne koga, nego šta ja mrzim - svako ko se nađe uvrijeđen mojim riječima ne treba da traži grešku u meni, nego u sebi", govori Aleksandra Stanić za BBC.

Opisuje sebe kao Bečlijku, a Austriju vidi kao apstraktan pojam, što smatra da su i sve ostale države.

"Mrzim rasističku strukturu Austrije, a ne Austriju - ja mrzim rasističku strukturu, a ona mrzi mene. Govorila sam o mržnji prema svemu što se ne smatra austrijskim, ljudima druge boje kože, druge vjere, koji nose maramu na glavi", kazala je Stnić.

Kaže da je željela da je čuju najprije mladi, ali i ljudi koji imaju slične probleme kao neko ko se razlikuje od većine, bar po prezimenu.

"Ne mislim da jedan Herbert ili Volfgang, recimo, iz Donje Austrije, u 55. godini, mogu da se promijene - nisam tako naivna. Ali mogu da dam glas ljudima koji se osjećaju isto kao ja i koji su došli možda za vrijeme rata, možda prije nekoliko godina", oriča Aleksandra.

Nije ovo bio prvi Aleksandrin susret sa izlivima negativnih komentara na društvenim mrežama - dobijala ih je i ranije, na svakoj temi koja lako podijeli društvo.

"Govorili su mi da odem odakle sam došla, a ja ih pitam - gdje da odem, ja sam rođena u Austriji. Ja ne osjećam da treba da budem zahvalna Austriji - Austrija treba da bude zahvalna što sam ja ovdje i to je drugačiji pristup nego što su moji roditelji imali".

Kao gastarbajteri iz Bosne i Hercegovine, Stanići su u Austriju došli sedamdesetih godina 20. vijeka.

"Austrija je tražila radnike, a došli su ljudi", u jednoj misli iskazuje Aleksandra suštinu tadašnjih ekonomskih migracija.

I dok se prva generacija koja je došla na Zapad zadovoljavala "samo" životom u miru, njihova djeca, ekonomski osnažena, imala su i drugačije ideje.

"Ja nisam odrastala u Bosni, na neki način sam oduvijek osjećala Austriju kao svoju kuću - a ako vam neko izvrši nuždu na tepih u kući, vi ćete reći jarane, šta se to dešava. Moji roditelji nisu ljuti, a ja sam ljuta jer sam ja sve dala za Austriju - njemački jezik pričam bolje nego maternji, u osnovnoj školi sam bila najbolja", kaže Aleksandra.

Prisjeća se Aleksandra, čije se ime u originalu piše sa "iks" (Alexandra Stanic), da je prošla kroz različite krize identiteta - da li je Bosanka, Jugoslovenka, Austrijanka, nešto četvrto, ništa od toga ili sve to pomalo.

I zbog svega, posebno ju je pogodila jedna specifična vrsta kritike koju je dobila.

"Bilo je i nekoliko komentara, ne puno, koji su kritikovali kako nisam zahvalna što živim ovdje - i to je stiglo od moje generacije. To me je pogodilo i više nego kritika sa desne strane - kritika iz mog reda, to boli."

Zbog svega što je pisala, iako kaže da se oseća bezbjedno, preduzela je i mjere predostrožnosti.

"Blokirala sam adresu u opštini, da ljudi ne bi mogli lako da me pronađu. Kad odem na kafu ili na pizzu, sliku na Instagram kačim pet-šest sati kasnije jer se desilo nekoliko puta da me ljudi prepoznaju - i to je uvijek pozitivno, ali ja pomislim da će me prepoznati i oni koji me mrze", oprezna je.

Željela bi da se i austrijska država aktivnije uključi u zaštitu ljudi koji otvoreno iznose stavove, tvrdi da zakoni koji postoje nisu dovoljna zaštita ili se ne primjenjuju u punom potencijalu.

Ipak, ne razmišlja o ulasku u politiku već želi da kroz novinarstvo mijenja društvo u kome je odrasla.

"Možda to zvuči idealistički, ali ja vjerujem da riječima mogu nešto promijeniti. Toliko sam dobila poruka od mladih žena koje su zahvalne šta sam napisala - ako samo jedna osoba zna da nije sama, meni je super", kaže Aleksandra Stanić.

Priča druga - Cican Stanković

Kod golmana je u fudbalu stvar veoma jasna - ili ste na terenu, ili ste na klupi, ne možete igrati ni na jednoj drugoj poziciji, rijetko dobijate šansu da uđete u igru sa klupe za rezervne igrače.

Cican Stanković postao je 6. septembra 2019. godine "broj 1" u reprezentaciji Austrije posle jedanaest mečeva u kojima je bio dio tima, ali ne na golu.

"To mi mnogo znači - bio mi je cilj da postanem reprezentativac, da budem prvi golman reprezentacije", kaže Stanković u razgovoru za BBC na srpskom.

Na put do gola reprezentacije Austrije krenuo je 1997. godine. Sa porodicom je došao iz rodnog Ugljevika u Bosni i Hercegovini u Presbaum, gradić smješten u Bečkoj šumi nadomak austrijske prijestolnice.

"Ne sjećam se prvog treninga kao što se ne sjećam ni kako sam tako brzo naučio njemački, bilo je to u vrtiću. Počeo sam da treniram fudbal i prij nego što sam progovorio jezik - ja nisam igrao fudbal zbog jezika, nego jer sam ga baš volio i bez jezika sam mogao da ga treniram", počinje svoju priču Stanković.

Dok je godine pisao jednom cifrom, bio je igrač u polju, a na poziciju na kojoj je prešao tek kada je timu nedostajao golman.

Od tada do danas, kaže, karijera mu je proletjela - seniorski fudbal u Hornu i Gredigu doveo ga je do samog vrha, u najbolji austrijski klub Red Bul iz Salcburga.

Uporedo uz kontinuirani fudbalski uspon, nije zapostavio ni ostale segmente života.

"Završio sam ekonomsku školu, imam i maturu - to je veoma rijetko za igrače ovdje. Prije podne sam išao na trening, a onda nadoknađivao propušteno".

Ipak, bilo je i teških trenutaka, dvije godine sjedenja na klupi za rezervne igrače Red Bula, čekanje prilike u klubu. Slično je bilo i u reprezentaciji Austrije. Od prvog poziva do pojavljivanja na terenu prošlo je više od godinu dana.

"Morao sam da pokažem strpljenje, znao sam da će doći moje vrijeme i dočekao sam šansu", zadovoljan je Stanković.

Pojava igrača na "-ić" u austrijskom nacionalnom timu nije bila novina - i sada u timu igraju Aleksandar Dragović i Marko Arnautović koji su čak dospjeli među deset igrača sa najviše utakmica u istoriji reprezentacije.

"Austrijanci vole ljude koji rade, ne prave razliku da li je golman stranac ili Austrijanac. Ovdje pola reprezentacije ima neko drugo porijeklo, ali svi nas gledaju kao Austrijance, svi igramo za ovu državu."

Atmosfera iz klubova poput Red Bulla gdje na treningu tri-četiri prevodioca stalno učestvuju u komunikaciji igrača u trenera, gotovo da se prenijela u nacionalni tim ove zemlje.

A imao je Stanković priliku i da zaigra za tim u kom bi govorio maternji jezik.

"Prije šest-sedam godina sam imao poziv da branim za mladu reprezentaciju Srbije, ali nisam imao pasoš. Papirologija mi nije dozvolila da debitujem - na tome je ostalo i nije bilo više priče o tome."

Ipak, žrijrb ga je često spajao sa regionom iz koga potiče - dok je igrao za Gredig, sastali su se sa Čukaričkim, Red Bull je bio posljednja prepreka Crvenoj zvezdi pijre ulaska u Ligu šampiona, a Stanković je bio na klupi reprezentacije u kvalifikacionim utakmicama protiv Bosne i Hercegovine.

"U takvim utakmicama, mnogo je veća pažnja na meni, mnogo se piše - pa je i veći pritisak, prati se šta radim na terenu. Jedno vrijeme mi to prija, ali kad ne pobijedimo - baš i ne prija", ispričao je.

Svjestan je Stanković da trenira u daleko boljim uslovima nego da se opredijelio da fudbalsku karijeru gradi u Srbiji.

"Mi u Srbiji imamo više talenta, ali klubovi nemaju uslove kao ovdje. Mislim da nije realno da igram za neki od srpskih klubova - iako sam navijač Zvezde, nikad sebi nisam stvarao opciju, niti mislim da ću je stvarati u budućnosti, da odem u srpski fudbal".

Ipak, ne propušta priliku da posjeti rodni kraj - kaže da svaku pauzu u fudbalskim obavezama koristi da ode u Bosnu i Hercegovinu.

"Volim da održavam kontakt sa prijateljima, sa selom. Nema ni hiljadu stanovnika i svi su veoma ponosni na mene", kaže Stanković koji u BiH posjećuje baku i deku, po čijem je nadimku i dobio ime.

Karijeru priželjkuje na sasvim drugom kraju Evrope - njemački fudbal smatra za sljedeću stepenicu u odnosu na austrijsku Bundesligu.

Sa velikom ljubavlju priča i o tome kako bi poslije igračke karijere želio da ostane na terenu i radi sa mladim golmanima.

"Rad, strpljenje i volja najvažniji su za golmana. Golman nije kao igrač - ne dobiješ šansu na pet, šest minuta, moraš da čekaš priliku, a sa 26 godina nisi još star, imaš više vremena nego igrač i strpljenje je veoma bitno".

Golman koga u klubu porede sa hobotnicom jer "samo odnekud iznikne Cicanova ruka kad već mislite da je gotovo" zato kaže da je motivacija ključna stvar.

"Nikad nisam htio da odustanem od fudbala - iako je bilo trenutaka kada sam se pitao zašto ne igram. Ali, jedan trening i - sve prođe", kaže Stanković.