Nemam riječi da opišem svoju tugu, bol, ogorčenje, osjećaj praznine... U mislima mi je moj dvogodišnji sin, moj suprug i otkako imam svoju malenu porodicu, često mi slike prolaze glavom, stalno iste, a šta da se to meni desilo? Da je to bio moj sin, moj suprug, moj brat, moj otac, moj daidža, moja majka, moja sestra... Nikada neću moći leći a da se ne zapitam hoće li se mom djetetu desiti što se desilo nama. Nisam Bošnjakinja. Nisam Srpkinja, Nisam Hrvatica... Rođena sam u Sarajevu 1979 godine. Preživjela sam rat u Sarajevu, bila sam i ostala tu. Moja porodica sačinjena je od svih vjera i nacija. Danas, samo jedno osjećam. Traumu, bjes, ljutnju, nervozu, umor, bolest, smrt. Ne može se zaboravitii. Umorna sam od osjećaja bespomoćnosti, od želje da pomognem, a nemam kud. Ja neću zaboraviti, ali ja zaista ne znam da mrzim, ja ne znam da ubijam, ja ne znam drugačije osim da volim i da se nadam da ćemo biti ljudi, da ćemo se brinuti o svojim porodicama koje su razorene, uništene, da ćemo imat snage izdržati kako ove nove generacije ne bi ispaštale naše traume i bile nesretne kao što smo mi danas kolektivno. Ostaje mi nada da će sva naša djeca biti zdrava, da će imati ono što mi nikada nećemo: MIR i ZDRAVLJE Bog sve vidi i Bog će da nam sudi!