Bosni Ponosna je Bosna moj zavičaj mili, Tu je sunce žića granulo menika, Djedovi su moji za nju krvcu lili, Njojzi bit ću i ja čelenka i dika. Povrh nje su vijenci prohujali burni, Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada, Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni, Ali Hrvat jošte bori se i nada. (...) Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje Nikada ga sila uništiti ne će — Čisto i presjajno — kao sunce što je — I njemu će sinut sunce stare sreće. (...) Oj, premili rode! Tebe teško boli Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu, Al ja baš te volim, što si bijedan toli I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu. Raditi ću za te i slobodu tvoju, U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu, Uklanjat se ne ću ni muci ni znoju, Ma okupo njime tvoju svetu grudu. Postojbino draga Mladena i Tvrtka! Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto. Ah, neka je samrt i teška i gorka, Za spas tvoj i sreću — mog života eto! Musa Ćazim Ćatić, 1914