«Ekaterina je posjedovala beskrajnu strpljivost i podložnost tipične orijentalne seljanke. Svoju sudbinu podnosila je postojano i hrabro, ne ljuteći se na muža. Svu nježnost, koju je posjedovala, namijenila je jedinom preživjelom djetetu. Bila je duboko pobožna, i vjera i crkva bijahu za nju jedina utjeha u svakoj patnji i nesreći. Bila je osim svega još i nepismena, i tek je u starosti naučila čitati i pisati, uradivši to samo zato da tako pokaže kako je dostojna majka svoga slavnog sina. Svi koji su je poznavali divili su se njezinom smirenom, suzdržljivom dostojanstvu, koje neki ljudi steknu nakon dugog života provedenog u brigama, ne dopuštajući da im gorčina zbog takvog života zamrlja karakter.» (Deutscher, 1967: 22).