SMRT POPA MILA JOVOVIĆA
U danima kad na Nikšić
Crnogorci udariše,
Kad bijahu došli dani
Da ne bude turski više
U logoru crnogorskom,
Pokraj kule Lekovića,
Neko knjazu okleveta
Popa Mila Jovovića.
A knjaz Mila dozivaše
U prisustvu svih vojvoda
Pa mu reče: „Pope Milo,
Nit'si vino, nit'si voda!“
Planu Milo kao munja,
Poleće mu sablji ruka,
A dva oka ko strijele
Sijevnuše u hajduka.
Vojvode se uplašiše
Od izgleda vuka gorskog,
Da oružje ne potegne
Na vladara crnogorskog
Kao da mu oštrim mačem
Srce muško rasiječe,
Pa zavika: „Gospodaru!
Bog sa tobom, šta to reče?
Zar priznanje to je tvoje
Što učinjeh Crnoj Gori,
I zar ima neko ko bi
Mogo Mila da prekori?“
Knjaz ne reče ništa više,
Već u stranu nekud gleda,
Dok čuvenom harambaši
Srce puca od ijeda.
Pa se s teškom ljutnjom bori,
Savlađuje bijes u se
A na prsi zlatne toke
Od ijeda tresu mu se.
Pa ljutito napuštio
Gospodara i vojvode,
I pod šator svoj svileni
Sa mislima teškim ode.
Pa u ljutnji gusle zgrabi
Odjeknuše tanke strune
Kliknu Milo kao soko,
Pa se majkom, Ćetnom, kune.
Da će poći u grad Nikšić,
Sam, bez ikog istog dana,
I na megdan pozvat silnog
Mušovića kapetana.
Baci gusle, uzja vranca,
Preko Zete pređe vode,
I na hatu pomamnome
Preko polja gradu ode.
Leti vranac niz Rastoke,
Kao da ga nose krila,
Dok s bedema turska straža
Opazila popa Mila
A pop Milo sve je bliže
Do Turaka i šanaca,
Pred sobom je zamorio
Bijesnoga svoga vranca.
Kao što mu dolikuje
Bira turske porodice;
Na najtvrđe ide šance,
Na najljuće gradske zlice.
Pa ako bi poginuo
Da pogine od junaka,
Od čuvenih i priznatih,
Ferizovih potomaka.
Ustavi ga turska straža
Na kapiji od Nikšića.
Kaza im se, i naredi,
„Zovite mi Mušovića!“
Kada čuše Turci ko je,
Otrčaše kapetanu;
Malo zatim i Mušović
Na kapiju gradsku banu.
Pa kad viđe popa Mila
Na bijesnom vrancu svome,
Dolasku se iznenadnom
Obradova njegovome.
„Otkud jutros, Jovoviću?“
Veselijem glasom reče,
„Zar od knjaza crnogorskog
U moj tvrdi grad uteče?
Primamo te objeručke,
Sve ćemo ti oprostiti,
Živptu ti, harambašo,
Vjeruj, neće ništa biti!“
Planu Milo: „Dosta više!
Ne budali bez potrebe;
Ja sam doša, kapetane,
Da na megdan zovem tebe!
Da dokažem gospodaru,
Da nijesam što on kaže,
I onome što me panjka
I o meni svašta laže.
No se sremi i iziđi
Biraj mjesto za megdana!“
Te riječi kao munja
Pogodiše kapetana.
Preblijeđe pred hajdukom
Iz junačke Markovine,
Jer je znao da od sablje
Njegove se lako gine.
Ne smje megdan da prihvati,
Prepade se svojoj glavi,
A na slavu i na prošlost
Kuće svoje zaboravi.
Nijesu mu kao i on,
Strašljivice bili stari,
No junački, tri vijeka,
Sa Nikšićem upravljali.
Izlazili na megdane
Najboljijem junacima,
Sjekli glave crnogorske
Po brdima i klancima.
Danas sablja Mujagina
Nače slavu kuće ove;
Nema srca da pozivu
Junačkom se odazove.
Već u strahu, kukavički,
Znak na kulu straži dade;
Jeknu plotun sa glavice,
Pop pogođen s konja pade.
Vranac streknu i pobježe
Natrag, preko vode Zete,
A na Mila sa sabljama,
Niz glavicu Turci lete.
Pa se grabe ko će prije
Manut sabljom po sokolu,
Za čije je ime čuo
I car Hamid u Stambolu.
Na mrtvoga popa stiže
Ferizović Hasan prvi;
Zviznu sablja – glava pade
U stočenu lokvu krvi.
Na najveću gradsku kulu,
Na vrh hara Mušovića,
Istaknuše Turci glavu
Popa Mila Jovovića.
Sa strževog oštrog koca
Gleda Milo sa visine,
Kako mu se Turci zore
I po gradu šenluk čine.
A gavran se – crna ptica,
Obradova iznenada,
Kad krvavu vidje glavu,
Pa se vije iznad grada.
Primiče se iznad tablje
Da na bedem padne tvrdi,
Po starijem navikama
Mušku glavu da nagrdi.
A krijući – iz harema,
Kroz pendžere vire bule,
Da čuvenu vide glavu
Srpskog popa na vrh kule.
