Danas sam ponovo bio prisiljen biti na Ilidži. Prisjetio sam se današnjeg dana, prije točno 23 godine. Taj dan sam bio u školi Branko Radićević posljednji put. Prvo blagdani, onda raspust i na kraju rat, spriječili su me da ikad završim treći razred. Ostala mi je Ilidža u sjećanju kakvom su htjeli njeni austrijski arhitekti: lijepa, čista i kulturna. Današnja Ilidža je dijametralna suprotnost. Na svom putu u srednji vijek, novi Ilidžanci su sakrili austrougarsku arhitekturu dorsko-jonskim, pseudo-bliskoistočnim i novo-pazarskim stilom gradnje. Slobodni prostor zauzela je pijaca a zelene površine postale su divlji parkinzi; nekadašnje žive ograde postale su izložbeni saloni za sve vrste otpada, a trotoari mjesta za štandove. Dobro je što se OŠ Branko Radićević više ne zove tako. Prerano umrli srpski pjesnik iz Slavonskog Broda i ne treba imati bilo što u ovakvom gradu...