Iskren da budem, po pitanju određenosti prema rodnom gradu i ratu uopće u BiH, najrigidniji primjer licemjerstva jeste u liku i dijelu Gorana Bregovića. Sjećam se dobro onog njegovog ratnog intervjuua hrvatskom SN magazinu u kojem je on, iz Pariza, izjavljivao da se on nikada neće vratiti u Sarajevu, da tamo nema nikog svog,
kako je pozicija građana Sarajeva odraz politike Alije Izetbegovića, što bi se reklo mazohistički je doživljavaju, ali mu kao takvom, nekoj vrsti pasivnog posmatrača sa distance, nije bilo mrsko držati koncerte solidarnosti sa Miloševićevim Beogradom koji se krajem devedesetih našao na udaru NATO bombi. I povrh svega ga Sarajevo, gotovo dvadeset godina kasnije, proglasi kao počasnog građanina, a on otkrije odjednom kako je u duši Sarajlija. Lijepo receno od strane Mihaela pintera