„Primi pozdrav, premili spomene, Od gorštaka sa studene st´jene, Gdje´no soko sokoliće leže, Gdje´no zemlja krvnu braću steže, Gdje se bolji očekuju dani, Gdje se štuju svoji velikani. Ti poleće nebu pod oblake, Da ugasiš žarkom Suncu trake I sneseš ih u gnijezdo milo. Ha, BOŠNJAČE! Sretno tebi bilo! Miloj Bosni stani na međniku, Miloj Bosni na ponos i diku! Moj BOŠNJAČE, oko sokolovo, Dosta slatkih prespavasmo snova, Dosta ljutih preboljesmo rana, Kroz nekol´ko godinica dana. Već je hora, koja doći mora, Da poletiš kao soko sivi, Da povikneš: "Jošte BOŠNJAK živi!“ Jošte živi, mrijet mu se neće, Dok se Zemlja oko Sunca kreće. Znaš, BOŠNJAČE, nije davno bilo, Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta, Kad u našoj Bosni ponositoj, I junačkoj zemlji Hercegovoj, Od Trebinja do Brodskijeh vrata, Nije bilo Srba ni Hrvata. A danas se kroz svoje hire, Oba stranca ko u svome šire. I još nešto, čemu oko vješto, Hrabri ponos i srce junačko, Nada sve se začuditi mora: Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvjetlije blago, Naše ime ponosno i drago; Eto hoće, šećer razgovore! Kucnuo je časak odlučnosti, Da kliknemo i mi u radosti: Zdravo sine, mile domovine, Naš junače, ponosni BOŠNJAČE! Pozdravlja te sa krša viteze, Živi, živi na hiljade ljeta! Miloj majci na radost i diku, Boreći se za otajstva sveta!“ (Pjesma Bošnjaku, list "BOŠNJAK", od 02. 07. 1891. g., Safvet-beg Bašagić)