Šta reći momci, poslije svih nedaća i pehova koji su nas pratili prije prvenstva oko sastavljanja tima, na prvenstvo krene ekipa mala ali odabrana (nikako i za podcjenjivanje) i napravi to što napravi - umalo savladaju Poljsku i dobiju izrael. Pa srce im je veliko ko Rusije (koja slučajnost...jedan od slijedećih protivnika) a naš ponos nema kraja. Hvala vam momci što i zadnju kap znoja dajete za čast sporta i svoje države...šta god da se do kraja dogodi za mene ste šampioni prevashodno zbog toga što su nas svi već brutalno otpisali kao autsajdere. Neću kukati i prizivati onu - šta bi bilo kad bi bilo (Teletović, Nurkić, Đedović, Tadić,...) ali sigurno bi bilo svašta... Momci naš ste ponos i primjer kako se izgara za svoju domovinu...