Bogatstvo različitosti - to je oduvijek bio predikat naše jedne i jedine i jedini preduslov napretka i uspjeha. Btw, samostan je tokom Odbrambeno-oslobodilačkog rata ostao potpuno netaknut, zahvaljujući herojskoj ARBiH, premda je na području općine Kakanj došla u sukob sa HVO-om, koji je imao drugačije namjere i poglede po pitanju ovog grada, te je nako neuspjeha vješto izmanipulisao katoličko stanovništvo prijetnjama o "paklu" koji se sprema, zbog čega je njih 90% odlučilo napustiti rodni grad.
Vinkomir - ARBiH nije bila isključivo bošnjačka! Vojnici te armije su se borili pod grbom koji potiče još od perioda Srednj. Bosne, te je simbolizirao borbu za multietničku BiH. Zaboravljaš na ljude poput Jovana Divjaka, Dragana Vikića, Ilije Jurišića, Željka Komšića i mnogih drugih, koji su od prvog dana znali kome pripadaju i za šta se bore. Ovakve primjere na suprotnim stranama (VRS i HVO) je nemoguće pronaći. Istina, bilo je, nažalost, zločina i sa jedne i sa druge strane, ali porediti planska zlodjela i zvjerstva HVO-a diktirana iz Zagreba (Ahmići, Prozor, Stupni Do, Kiseljak, Vitez, Vareš, Gornji Vakuf, Jablanica, Čapljina, Stolac, zatim logori Heliodrom, Gabela, Vojno, Dretelj, Ljubuški...) sa incidentima odmetnutih pojedinaca i jedinica ARBiH (Grabovica i Uzdol), za koje je Sefer Halilović lično zahtijevao najstrožije kazne, je blago rečeno besmisleno. Prema karti, u sastav Herceg Bosne trebao je ući i istočni dio grada Kaknja zajedno sa Varešom. Na čelu kakanjskog HVO-a nalazio se, ni manje, ni više, ne go vrli zastupnik u Preds. domu PSBiH - Niko Lozančić, koji je izgubio nogu u sukobima sa ARBiH, te je na konto toga 10 godina primao hrvatsku inavlidsku penziju kao, tobože, "vojnik Domovinskog rata" (čitaj agresije).
"Ideja tzv. Herceg-Bosne na čijem je čelu bio Mate Boban rezultirala je međunarodnom oružanim sukobom u kojem je učestvovala i Republika Hrvatska, što je potvrđeno, uz ostalo, prvostepenom presudom Haškog tribunala iz maja ove godine kojom su šestorica bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1991. do 1994. godine osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Iza te tvovrevine su, dakle, ostali smrt, logori, zlostavljani ljudi, uništena sela i gradovi!"
Ne pokušavam opravdati ničije zločine, ali stavljati Sefera Halilovića rame uz rame sa Matom Bobanom i njemu sličnim zaista se ne može preuštjeti. Akcija Neretva '93. je vođena s ciljem deblokade grada Mostara i njegovog spajanja sa Jablanicom, a ne zbog čišćenja Hercegovine od Hrvata. Zar zaista misliš da je ARBiH, pored svih poteškoća s kojima se susretala, bila sposobna za zauzimanje Metkovića i Ploča?! Zaista misliš da ću povjerovati kako Tuđman nije bio u kontaktu sa Bobanom i vodstvom paradržave Herceg-Bosne, te kako nije imao namjeru reanimirati granice Banovine Hrvatske? Tuđman je, jednostavno, vodio politiku dvostrukih aršina - počev od sporazuma sa Miloševićem iz Karađorđeva, pa sve do Washingtonskog sporazuma. Vukovar je platio cijenu toga. Na BiH je izvršena agresija od strane tri države: Srbije, Crne Gore, te Hrvatske. Tačno je da je Hrvatska imala najmanje razloga za takvo nešto, ali to ne umanjuje njenu odgovornost. HV je bila izuzetno dobro naoružana, prvenstveno zahvaljujući Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj, odnosno povoljnom geografskom položaju, te je dobar dio Hrvatske bio slobodan tokom cijelog rata (Zagorje, Istra, Dalmacija...), za razliku od BiH, koja je gorjela na svakom pedlju. Humanitarni konvoji namijenjeni BiH redovno su blokirani i pljačkani od strane HVO-a, ali su, usprkos tome, vojnici bosanske armije uspjeli odbraniti svoju domovinu, te sačuvati čast i obraz. Namjerno sam napisao bosanske, a ne bošnjačke, jer je ona to zaista i bila, svidjelo se to nekome ili ne. Žrtva je žrtva, ma čija bila, i ja kao Bosanac i Hercegovac (ne pripadnik jednog od nac. torova) to ne mogu osporavati, ali isto tako ne mogu okrenuti glavu pred ovakvim neutemeljenim tvrdnjama. Mnogi ljudi su dali život za slobodu koju danas uživam i zbog toga nemam pravo prepustiti zaboravu njihove herojske podvige. Primjera radi, pad Sarajeva su maja 92. spriječili golobradi mladići u patikama, trenerkama, jaknama i pantolama, dok su istovremeno u tom periodu vojnici HVO-a i HV bili snabdjeveni svom potrebom opremom i pratećom mehanizacijom. Toliko od mene...