Ne mogu vjerovati da se niko nije udostojio komentirati ovaj članak, a da je o klanju i ratovanju poletili biste svi. Porod sam iskusila i to je najbolnije, ali ujedno i najljepše iskustvo u mom životu. Moj divni dječak je nagrada za taj bol, a ja sam sretna jer nisam žalila da pretrpim bol da bih njemu dala prirodan i normalan početak života. Mislim da je bit roditeljstva u tome da se žrtvujemo za svoju djecu. Djeca nam trebaju biti važnija od nas samih, a to pokazujemo djelima: -odreći se u trudnoći svega što bi moglo narušiti njihovo zdravlje (CIGARETE, ALKOHOL...) -poroditi se prirodnim putem, osim u slučajevima kad postoje medicinske indikacije, bez dripa, inguzije, epidurala, epiziotomije i sl... -dojiti bebu iako to na početku može biti bolnije od samog poroda (Jer nije istina da dojenje uništava grudi, ono čak radi suprotno, a o blagodeti po bebino zdravlje da i ne govorim) -odreći se posla u prvogj godini života, bez obzira na posljedice jer je taj period nenadoknadiv.