To nije bila sahrana kao to stoji u Vašem naslovu nego komemorativna misa u crkvi... kojom se je pokušalo i uspjelo kanalizirati šok i žalost izazvane tragićnom smrću ovoga jadnog, mladog čovjeka. Robert Enke je umro ustvari, ne od depresije nego od hladnoće i bezosjećajnosti društva u kojem se nije usudio da pokaže ma i najmanje znake bolesti niti slabosti, niti da zatraži pomoć - jer se je plašio da bi odmah izgubio sve postignuto i bio odbačen. Čak i u oproštajnom pismu se izvinjava što je morao pred svojim bližnjima da krije svoju bolest. Bio je izvrstan i primjeran fudbaler, otac, muž i prijatelj.... ali prema sebi je postupio nemilosrdno. Robert, ja žalim sa Tobom , suosjećam sa Tvojom suprugom i familijom i želim Ti da nađeš mir i spokoj.