I ovaj primjer govori, koliko su roditelji djece sa posebnim potrebama, u nemilosti života i društva.Država misli da je nekom simboličnom invalidninom riješila problem. To dijete - odrasla osoba, pogotovo sa težom retardacijom traži cijelodnevnu pažnju i trud, sa mnogo emotivnih i fizičkih šokova ( epileptični napadi, agrsivni i ne kontrolisani ispadi ) U dobro uređenim zemljama: postoje cijelodnevni radno i intelektualno okupacioni centri, lični asistenti, mobilni timovi za pomoć. Kod nas postoje zavodi, gdje spava i 20 štičenika u jednoj sobi, korisnici su nakljukani sedativima da budu mirni, sa standardom konctracionog logora. Na žalost, mada ne podržavam, u potpunosti shvatam nemoć i bezizlaznost ovog roditelja i da je najveća krivica na društvu koje nije imalo želju da mu pomogne.