Al’ idem kod njega da gledamo kosarku. Da nazdravljamo! Nema ni ruke, a drugom se ne moze sluziti. Sutra je bajram, neka je svima radostan! A i mi bi se radovali! Kada pomislim na nas trojicu drugova, invalida ratnih i kada zbrojim ruke, noge, oci, organe, pamet… Niti jednog insana kompletnog da covjek sastavi. Od nas trojice. Kako god okrenes fali fali nam pola noge. Smijesno nam nekad. Samo, nije nam smijesno kada je drugima smijesno! Sutra Bajram! Radovali bi se! Steta! Najavise promjena vremena! Kako kazu na TV prognozi losa BIO prognoza! Bice bolova! Ni lijekovi ne pomazu! Al bice eto polovka brlje rakije! Na svakoga od nas po polovka! Da zaboravimo! Jer oci ne mozemo vratiti! Jer sa plasticnim rukama i nogama ni u ribarenje otici! Nista! Imamo nase sehide! Dozivamo ih da nam dodju na Bajram! Svake godine! Al’ izgleda ni oni nisu vise sto su bili! Ne dolaze! Dogovorili smo se ako oni nece ovamo, pa mogli bi mi kod njih! Mozda je tamo i vise pravde!