Pominjanje imena Biljane Plavšić, a pogotovo pojavljivanje njenih slika, vraća me u najgori period moga života : stradanja, patnju, uništavanja svakog oblika života srpskog naroda. Za tu zlu ženu smo saznali za vrijeme rata, bila je jedna od medijskih kraljica rata, a društvo su joj pravili Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i kompanija. Taj period je za sve narode bivše Jugoslavije bio jedan od najgorih, a pomenutoj ekipi nikada nije bilo bolje. Da baka ima imalo morala, ubila bi se pred spomenikom Petra Kočića – stvarnog borca za slobodu sprskog naroda. Da smo mi normalan narod, mi bi naše krivnike osudili na doživotnu robiju, prethodno im oduzevši svu imovinu koju su nakrali za vrijeme i nakon rata. Neki će reći da baka nije krala. Možda nije krala materijalno, ali nam je isisala dušu, a to je gore. Kažu da će doći za Svetu Petku, ostaje nam da se nadamo kako će naši sveci biti bolji od nas samih.