Previše je tih dana bilo smrti u gradu, kada je gorila Vijećnica, ništa više nije moglo biti ubijeno u gradu, nije bilo svete stvari, izrelativiziran je bio sav moj svijet. Samo sam strepio da ne umirem dugo, krvareći, i sa bolovima. Gledao sam nekolicinu ljudi kako gase sa strahom, nemoćni da bilo šta više urade, pokušavajući ući u Vijećnicu sa sporedne ulice Brodac, te nazad na ulicu. Istovremeno, smo se svi bojali paljbe sa Trebevića, minobacača sa Hreše, Borija ili Mrkovića, jer sa bob staze se vidjelo golim okom i vatrogasno vozilo i kedi, i ljudi. Nekako niko nije taj dan ništa kontao, ni poslije, tek poslije mi je "došlo" gledaj jbte kao gori Aleksandrijska biblioteka, kako jednom vatrom gasne ne deset, ne sto, već više hiljada nas, zabilježenih postojanjem u nekom tekstu, možda pjesmi, nekoj riječi koja nas se dotakla. I biće, kontam, k'o da nas nikada nije ni bilo, i biće u pravu svako ko tako bude nekada tvrdio. Jer gdje si, ako nisi NIGDJE zapisan.