Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju poricanjem istine i pravde daje modus za buduće zločine i zločince Žrtve i svjedoci agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima, ali i svi istinski borci za istinu i pravdu u svijetu su očekivali da će Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju osvijetliti veze između Vojske Jugoslavije i Vojske entiteta Republika Srpska, i tako definitivno razbiti Miloševićevu zločinačku obmanu da uvjeri međunarodnu zajednicu i javnost da Srbija nije izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Umjesto toga Perišić je definitivno oslobođen odgovornosti za ratne zločine na području Bosne i Hercegovine, a Srbija amnestirana od odgovornosti za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Odustanjem od traženja istine i provođenja pravde od strane nečega što bi trebalo biti največi pravni i moralni autoritet u svijetu, žrtve ali i prijatelji istine i pravde su dobili aboliciju saučesništva mozgova koji stoje iza politike masovnih zločina koji omogućavaju svojim saučesništvom ili direktnom komandom izvršavanje agresije i genocida. Osnov za zahtjev Haškog tužilaštva za preispitivanje oslobađajuće presude u slučaju "Perišić" bila počinjena pravna greška i uvođenje pravnih standarda koji nikada do tada nisu primjenjivani. U nedavnoj presudi u slučaju 'Kosovske četvorke', Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju zaključilo je da su sudije u Perišićevom predmetu pogriješili kada su tražili dokaze o 'konkretnoj usmjerenosti' na činjenje zločina kao element odgovornosti za pomaganje i podržavanje. Žalbeno vijeće stalnog Međunarodnog krivičnog suda iznijelo je isti stav u slučaju Charles Taylora. Ove dvije presude, koje su donesene pred dvije različite međunarodne sudske instance, pokazuju da je presuda Perišiću zasnovana na pogrešnim pravnim standardima, što je u suprotnosti sa osnovnim postulatima prava i pravde. Neljudski je da je sudija koji je uveo ovaj pogrešni pravni standard u slučaju Perišić upravo isti sudija koji je odbio da se takva greška preispita – predsjednik Haškog tribunala Teodor Meron. Sudija Meron tim postupcima vrijeđa žrtve, ugrožava istinu i pravdu, umanjuje šanse za mir. Benjamin Ferencz, jedan od tužitelja iz Nürnberga, izjavio je nakon Perišićeve žalbene presude da “oslobađanje odgovornih vođa utemeljeno na tehničko-pravnim nejasnoćama prkosi zdravom razumu i potkopava univerzalnu težnju za više mira u svijetu”. Također, sudija Pocar, član Žalbenog vijeća u slučaju Gotovina, oštro je kritikovao nove interpretacije međunarodnog krivičnog prava koje po njemu “poriču svaki smisao pravde”. Da bi mogli nametnuti novi restriktivni pravni koncept saučesništva, sudije su iskrivile ili ignorisale dokazni materijal. Tako je dobijena potpuno iskrivljenu sliku o agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini. Sudije Žalbenog vijeća izašli su iz svoje nadležnosti kad su počeli nuditi svoju sopstvenu interpretaciju dokaznog materijala. Ako su smatrali da je prvostepeno vijeće toliko pogriješilo u interpretaciji dokaza onda su trebali vratiti predmet na ponovo suđenje. Odbacivanjem zahtjeva Tužiteljstva da se ponovo razmotri odluka o oslobađanju bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Peršića po optužbi za pomaganje i podržavanje zločina počinjenih u Sarajevu i Srebrenici od 1993. do 1995. godine, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju je legitimiralo da vrh jedne države pošalje oružje, svoje oficire, formira vojsku u drugoj državi, kojom “nevidljivo komanduje”, počini zločine agresije i genocida, a onda samo pripazi da nigdje ne napiše “crno na bijelo” da se oružje koristi za ono za što je i napravljeno, i time će sudovi utvrditi “van svake razumne sumnje” nepostojanje odgovornosti. To je ogromni atak na međunarodno pravo, mir, istinu i pravdu. Restriktivni kriteriji za odgovornost država iz prakse Međunarodnog suda pravde primjen je i na osobe koje odgovaraju pred Međunarodni krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju. Kriteriji koje primjenjuje Međunarodni sud pravde su postavljeni 1986. godine kako SAD ne bi snosile odgovornost za zločine koje su počinile snage Contras pomognute od strane SAD-a u Nikaragvi. Srbija je oslobođena optužbe za genocid u Bosni i Hercegovini velikom dijelom zahvaljujući upravo tim restriktivnim kriterijima. Perišiću su takođe išli u korist ovi kriteriji koji je za potrebe velikih sila, kreirao “rupu” u odgovornosti. Lekcija koja je data u zadnje vrijeme na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaiju da samo najviše lokalne strukture vlasti, civilne ili vojne, mogu krivično odgovarati za zločine, te da za saučesništvo treba dijeliti na namjere zločinaca, a ne samo biti svjestan ubilačkih posljedica svojih djela je agresija na istinu i pravdu, na pravni poredak i međunarodno pravo, na sve žrtve svih agresija i genocida u svijetu. Izražavajući jedinstveno mišljenje preživjelih žrtava i svjedoka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima, ogorčeni oslobađanjem Perišića što je apsolutno protiv interesa istine, pravde i prava žrtava, odbacujemo novi pravni standard sudije Merona da 'interes žrtava nije pravni osnov za odobravanje zahtijeva Tužilaštva Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju'.