Da li su se vlasti nadležne za pitanje maloljetničke delikvancije, ali i općenito kriminala ikad zapitale koliko je socijalnih radnika na birou, a nikad im niko ne pruža priliku zaposlenja. Zar to nije jedan paradok na situaciju. Evo još jedan: Neki dan u novinama čitam koliko je vojnih kasarni prazno, a iz budžeta se finansira njihovo održavanje. Zašto jedan broj tih kasarni ne bi bio košrišten za smještaj maloljetnih delikvenata (da bi se oni odvojili od iste populacije odraslih), barem privremeno dok se ne iznađu novi načini i kapaciteti za još bolje funkcionisanje. Da li postala prijetnja našim životima u gradu za koji smo se svi (uglavnom) borili ili je naš život puko životarenje i preživljavanj?!