U isto vrijeme oni koji ce dusebriznicki gledati na ovaj slucaj, organiziraju javno pogubljenje covjeka - slucajno muslimana - koje ce prenositi na tv uzivo. Daleko od toga da je ok izgubiti glavu zbog ovakvih stvari, ali je licemjerno pozivati Iran na disciplinu dok drugi rade isto samo drugacije upakovano.
Nisu te dvije stvari isto upakovane, jer im je sadržaj potpuno različit. S jedne strane imamo čovjeka koji je hladnokrvno ubio 13 ljudi, a s druge djevojku od 23 godine koja je napisala status na društvenim mrežama. Možemo opravdano kritikovati morbidnost javnog pogubljenja u SAD-u, ali izjednačavati kaznu za masovni pokolj s kaznom za slobodu govora je opasna zamjena teza.
Razlika je i u tome što u toj istoj Americi javnost, mediji, pa čak i crkveni lideri mogu javno ustati i reći da je plan o livestreamu barbarski i morbidan bez da završe na vješalima. U Iranu, sistem te ubije jer si u stanju halucinacije napisao nešto o vjerskom vođi. Sistemi jesu drugačije upakovani, ali u jednom pakovanju ipak imaš pravo glasa protiv sopstvene države.
I klasika, čim se ukaže na brutalnost jednog autoritarnog režima, odmah se skreće tema na Ameriku. To što je američka ideja o prenosu pogubljenja uživo bolesna i medijska eskalacija nasilja, ne umanjuje činjenicu da Iran ubija ljude zbog izgovorene riječi. Licemjerno je koristiti patnju tog čovjeka iz Amerike da bi se relativizovala smrtna kazna djevojke u Iranu. Zločini jednih ne opravdavaju zločine drugih.
I ko kaže da oni koji kritikuju Iran odobravaju američki medijski cirkus? Javnost, UN i udruženja za ljudska prava širom svijeta već danima žestoko osuđuju najavu Pentagona o prenosu strijeljanja uživo. Može se, i mora se, imati principijelan stav: protivljenje smrtnoj kazni i državnoj brutalnosti i u Teheranu i u Washingtonu, bez opravdavanja bilo koga.