Stranke koje šute savršeno dobro znaju da nemaju magično rješenje za višedecenijski problem. Oni znaju da su njihova predizborna obećanja prazna. Međutim, oni se ne trude čak ni ponuditi lažni program jer znaju da birači od njih zapravo i ne očekuju racionalne, ekološke planove, već glasaju na temelju etno-nacionalnih ili klijentelističkih identiteta. To je najveći cinizam: "Znamo da lažemo, vi znate da lažemo, ali nastavimo igrati igru."
S druge strane Uk-ovo "rješenje" je čisti kapitalizam. Pretrpana deponija Smiljevići se ne tretira kao neuspjeh sistema koji treba radikalno mijenjati, već kao nova prilika za profit. Država priznaje da je nesposobna ("Rad" grca u problemima), pa stoga poziva privatni kapital da spasi situaciju. Kapitalizam zapravo živi od kriza koje sam stvara, prvo proizvede planine smeća, a onda vam proda tehnologiju da to smeće spalite pod krinkom "zelene energije".
Nadalje, Uk priča o uvođenju "komunalne policije" kao vanjskog autoriteta koji će nas natjerati da budemo civilizovani. Problem s prljavim gradom se ne dešava zato što su građani odjednom postali "zli i nekulturni", već zato što sistem upravljanja otpadom ne funkcionira decenijama. Umjesto da vlast popravi sistem, osigura kante, redovan odvoz i reciklažu, oni uvode policiju.
To je klasičan trik: problem koji je zapravo politički i ekonomski (propast javnih preduzeća) pokušava se riješiti kao da je to samo problem policije i discipline. Na kraju, građani sami plaćaju tu istu policiju koja će ih kažnjavati za problem koji je vlast stvorila.
Ovo sa policijom vam dođe nešto ovako : Zamislite da u kući imate problem jer se članovi porodicr stalno svađaju oko toga ko je ostavio nered, a umjesto da sjednete i dogovorite se kako da bolje funkcionešetr, vi unajmite zaštitara da stoji u dnevnom boravku i piše vam kazne svaki put kad ne operete tanjir.
I naravno da je bacanje smeća iz auta ili tik pored kante naša realnost, ali to nije samo nekultura, to je simptom bolesnog društva. Kada građani vide da sistemom vladaju korupcija i nepravda, oni gube osjećaj za zajedničko. Javni prostor počinju doživljavati kao "ničiju zemlju" prema kojoj nemaju odgovornost. Komunalna policija tu neće pomoći: ljudi će samo paziti da ne budu uvaćeni, jer kazne ne rađaju ekološku svijest tamo gdje je država prva uništila poštenje i osjećaj zajedništva.
Kad prosječan čovjek u BiH vidi da političari nekažnjeno kradu milione, da javna preduzeća propadaju zbog stranačkog zapošljavanja i da sistem ne mari za njega, u njegovoj glavi se pali obrambeni mehanizam. Njegov dom (kuća, stan, auto) postaje jedino čisto i sigurno mjesto koje kontroliše. Sve van toga, ulica, park, rijeka, doživljava se kao "njihovo" (državno, sistemsko, dakle ničije). Bacanje smeća iz auta je zapravo nesvjesni čin revolta i poruke: "Ako državi nije stalo, što bi meni ?"