Da bi stranke poput SDA napredovale, potrebna im je stalna prijetnja nacionalizma iz susjedstva. Uvozom podrške iz Crne Gore, Izetbegović nastoji legitimisati svoj domaći narativ kao narativ jedinog zaštitnika cjelokupne regionalne dijaspore. Umjesto da se ujedine oko ekonomskih problema, inflacije ili masovnog iseljavanja mladih koji pogađaju obje zemlje, političke elite formiraju internacionalu etnonacionalista.
Kada bi se u potpunosti otklonoli problemi prijetnje nacionalista s druge strane SDA (a i ostale nacionalističke stranke) ne bi mogle opstati jer bi izašli iz okvira fantazije u kojoj postoje i suočile se sa brutalnom, surovom realnošću socio-ekonomskog stanja.
Još jedan vrhunski paradoks. Jedan dan SDA upozorava da se bošnjački narod ponižava te da regionalne snage prekrajaju granice i veličaju ratne zločince, a već sutradan srdačno grle političke partnere koji upravo te crtače granica aktivno održavaju na vlasti u Podgorici. Je li im stalo? Nije. Jer ideologija savršeno funkcioniše i kada je potpuno nedosljedna. Oni znaju da je to farsa, birači znaju da je to farsa, ali svi učestvuju u tom ritualu jer on održava status quo.
Govore o "jačanju državnih institucija" upravo u trenutku kada ih zaobilaze kako bi sklopili transnacionalni, isključivo etnoreligijski savez. To je klasična funkcija onoga što se zove ideologijom: paravan za skrivanje nedostatka stvarne državne kohezije. Koriste praznu oznaku "institucija" upravo zato što je institucionalna stvarnost potpuno nefunkcionalna.
Zašto baš sada ovaj sastanak? Cilj je zadovoljiti zamišljeni pogled javnosti. Političari se ne sastaju da bi donijeli zakon ili izgradili fabriku. Sam sastanak je proizvod. To je čisto performativna gesta osmišljena da poruči glasaču: "Pogledajte nas, priznati smo, mi smo globalna sila." Riječ je o pokušaju da se unese doza užitka u politički pejzaž koji je inače iscrpljen i ispražnjen, te da se osigura nesmetano dalje okretanje točkova etničke podjele.