Pogledajte samo tu ironiju i psihološku manipulaciju. Rečenica 'Samo SDA može zaustaviti ono što slijedi' je vrhunac manipulacije: strah se namjerno drži apstraktnim i neimenovanim kako bi se stranka prodala kao jedini spasitelj od nevidljive propasti. Zapravo, kada bi se prijetnja precizno definisala, iluzija bi se raspala. Poruka nije "Imamo plan", već "Bez nas će vas progutati ponor".
Obećavaju nam 50 milijardi investicija i 50.000 novih radnih mjesta kroz svoj "Program 3x50". Čista kapitalističko-konzumeristička fantazija ubačena kroz neku nacionalnu tjeskobu. Državu tretiraju kao terminalnog pacijenta, Bakir je doslovno rekao da djeluju "kao dobri ljekari" koji liječe bolesni entitet. Ali ljekar je strukturno zavisan od toga da pacijent ostane trajno bolestan.
Potrebna im je prijetnja neminovnom propašću da bi ostali na vlasti, što znači da je jedina stvar koja zaustavlja tu "propast" upravo onaj aparat koji od toga profitira. I tako začarani krug ide dalje a mi jedemo smeće proizašli iz tih ideologija.
Tragedija Bosne je u tome što smo zarobljeni u noćnoj mori koja samu sebe hrani i ostvaruje. Trpimo korumpirani status quo jer strahujemo da bi alternativa bila haos. A zapravo, taj status quo i jeste haos. Istinski korak naprijed nije velika revolucija, već unutrašnji ideološki zaokret. Moramo povući onu psihološku podršku koju smo poklonili ovim političarima. Prestanimo se prepirati oko toga ko je šta ukrao 1992. godine i počnimo postavljati pitanje zašto nam se bolnice raspadaju 2026. godine
Ili zašto nemamo vode i struje ? Svi pjene na političare, a niko ne želi da se pogleda u ogledalo. Sistem ne preživljava samo zato što su oni gore zli, nego zato što mi dole hranimo taj isti sistem kroz svakodnevne navike, korupciju i nepotizam. Prestanimo sa "štelama", plaćanjem za posao, nepotizmom itd itd. Mi kukamo na korupciju u zdravstvu, a prvi nosimo kese s kafom i koverte doktorima 'da se nađe'.
Vrištimo na stranačko zapošljavanje, ali bismo sutra prvi potegnuli 'štelu' i vezu da uvalimo svoje dijete ili rođaka na državne jasle. Naš najveći očaj u BiH zapravo nije to što sistem ne valja, nego što nismo mi ti koji kontrolišu te tokove moći i privilegija. Dokle god nam je 'štela' vrhunski snalažljivost, a poštenje glupost, dotle ćemo jesti iz kante za smeće koju sami punimo. Političari su samo naša slika u ogledalu, samo što oni to rade na veliko.
To je klasični psihološki rascjep: javno glumimo moralne gromade i žrtve režima, a privatno praktičnim konformizmom podmazujemo tu istu mašineriju jer nam je tako lakše preživjeti. Promjena ne počinje novim izborima, nego onog trenutka kada pojedinac odluči da prekine taj cinični pakt.
Izgradimo solidarnost oko konkretnih, svakodnevnih preživljavanja: radničkih prava, uništavanja okoliša (poput privatizacije lokalnih rijeka), kolapsa zdravstvene zaštite i ekonomske eksploatacije. Kada se radnici, studenti ili penzioneri organizuju preko etničkih i stranačkih linija na osnovu isključivo materijalne borbe, nacionalistička čarolija je prekinuta. Prisiljavate državu da se suoči s klasnim antagonizmom, što je jedina stvar s kojom vladajuća elita ne može da se nosi.
I na kraju kada konačno sebi priznamo: "Niko neće doći da nas spasi, EU nije stalo, a sistem je potpuno slomljen", paradoksalno postajemo slobodan. Tek kada izgubimo lažnu nadu, stičemo onu radikalnu sposobnost djelovanja neophodnu da se zaista izgradi nešto novo, iz temelja.