Komentar
Kultura sjećanja je propala jer služi kao ideološki paravan za moralnu čistoću dok ignorišemo tekuće zločine. Ljudi kažu: znamo za Palestinu, ali kroz fantaziju o unikatnosti vlastite žrtve bježimo od univerzalizacije traume. Apel "da ne postanemo ono što nas je ranilo" svodi geopolitičku borbu na ličnu individualnu moralnu higijenu. Empatija danas je roba u kapitalizmu, a sjećanje je nemoćno bez radikalne političke kritike globalnog poretka koji je krivac.
Najveća zamka sjećanja je uživanje u sopstvenoj ulozi žrtve. Sjećanje na naše žrtve umjesto da bude pokretač globalne solidarnosti, često postaje etno-nacionalistički kapital za lokalne elite. Humanitarno jadikovanje nad Palestinom služi liberalnom poretku da umiri savjest. Deklarativno suosjećanje je samo fetiš koji nas amnestira od stvarne borbe protiv imperijalnog i kapitalističkog sistema koji ove genocide iznova proizvodi.
Zločini i genocidi nisu proizvod etničke mržnje, već nusprodukt globalnog sistema koji koristi identitetske narative kao paravan za interese. Nacionalizam služi kao ideološki alat koji se ciljano probudi kada kapitalistička elita želi da skrene pažnju sa istinskog problema na apstraktnu fantaziju. Selektivna ravnodušnost i apstraktna empatija održavaju status quo globalne mašinerije.
PRIKAŽI ODGOVORE (1)
Prikaži sve komentare (48)