Šta mi vrijedi što pišem najljepše riječi,bisere što tiho izlaze iz moga pera,kad nijedan stih ovu tugu ne izliječi,a samoća me zagrli na kraju svakog dana.Dajem sebe, svakoj rimi duše dio,ne bih li te makar u mislima sreo,bar na tren da vidim opet tvoje oči,pa nek posle ostanem sam u dugoj noći.Pišem, a duša boli jer kraj mene nisi,eh, da čujem glas što nekad bješe mio,da mi samo jednom ime tiho izgovoriš,da saznam gdje te život od mene skrio.