Umjesto da se zahtijeva potpuno finansiran, univerzalno dostupan javni zdravstveni sistem koji savršeno funkcioniše, javnost je pozvana ,ne, prisiljena, da učestvuje u ritualnom spektaklu. Trčimo, hodamo, nosimo robu s ružičastim vrpcama. Privatizujemo kolektivnu dužnost zdravstvene zaštite u vikend sportsko-lifestyle događaj. Sistemski neuspjeh države da garantuje liječenje pretvara se u prekrasnu, dirljivu društvenu inicijativu koja osigurava "dobar osjećaj" bez ikakve sistemske promjene.
Zašto ih nazivamo "heroinama"?Uzdižući ove žene na status mitskih heroina, teret preživljavanja u potpunosti prebacujemo na njihovu individualnu psihologiju i snagu volje. Ako preživiš, heroina si. Ali šta se dešava ako izgubiš bitku jer nisi mogla priuštiti lijekove ili zato što je aparat za zračenje u bolnici bio pokvaren? Jesi li tada kukavica? Taj "heroizam" je fetiš osmišljen da prikrije surovu realnost.Romantizujemo njihovu traumu kako se ne bismo morali suočiti s kolektivnim neuspjehom.
I još jedna ironija,u društvu u kojem građani redovno moraju prikupljati novac putem SMS poruka kako bi slali djecu u inostranstvo na osnovne medicinske zahvate, jer ih država ne može osigurati, mi se okupljamo kako bismo proslavili globalizovani korporativni dobrotvorni događaj. Ponašamo se kao da smo dio razvijenog Zapada, učestvujući u istim onim korporativno sponzorisanim ritualima podizanja svijesti, dok se lokalna materijalna stvarnost urušava pod našim nogama.