Bio ja ovde kad nikog nije bilo, spustio dve ruže, pustio suzu, pa otišao. Prostor zaslužuje da se pretvori u ozbiljan memorijalni centar i istraživački institut. Decu ovde dovoditi na ekskurzije da vide šta se desi kad odustaneš od svoje odgovornosti i nadaš se da će lica sa ekrana i plakata sve uraditi kako treba. Milan Lukić je personifikacija onoga što stoji između mene i srpstva: ne možemo obojica biti Srbi. Ne ide.
U Beogradu se teško živelo devedesetih. Mnogo je bolje bilo na selu. U gradu - plata dve nemačke marke. Sindikati firmi se organizovali i delili hranu. Ja sam jeo tu hranu kao dete, znam. Mogu da zamislim scenu kada Bošnjak iz Priboja dolazi u svoju firmu u Beogradu da zaključi bolovanje '93., a lik mu kaže: "Imaš džak brašna i neku hranu u drugom džaku, potpiši, nosi kući." I ovaj poneo. I Milan Lukić ga izvukao u Štrpcima i streljao. Tela nema. Džakovi ostali u vozu.