Kada neko u modernom diskursu izgovori rečenicu Žena može sve sama, on obično nastupa sa pozicije borbenog feminizma ili radikalnog individualizma koji slavi apsolutnu samodovoljnost. Taj narativ želi reći da ženi ne treba muškarac, ne treba joj porodica, niti joj treba bilo kakav tradicionalni sistem zaštite, jer ona može sama zarađivati, sama se braniti i sama kroz život koračati.
Međutim, kada ovaj argument postaviš pred ogledalo pravne nauke, biologije i šerijatske filozofije Mizna (ravnoteže), ta iluzija o "samodovoljnosti" se brzo ruši.
Tvrdnja da "žena može sve sama" je sociološki neodrživa, jer nijedno ljudsko biće ne može sve samo. Ljudsko društvo po svojoj definiciji počiva na podjeli rada i međusobnoj ovisnosti.Zagovornici ovog narativa kažu: Žena može sama zaraditi novac i platiti svoje račune. Tačno, ali taj novac zarađuje u sistemu koji je neko drugi izgradio.
Ona zavisi od poslodavca, od države koja joj garantuje pravnu sigurnost, od policije koja je štiti na ulici, od pekara koji joj pravi hljeb. Moderna žena koja "može sve sama" zapravo nije postala nezavisna ona je samo svoju prirodnu ovisnost o ocu, mužu ili bratu (koji je vole i zakonski su odgovorni za nju) zamijenila ovisnošću o sistemu, državi, šefu i korporativnom kapitalu. Izbacila je porodicu, a ušetala u zagrljaj hladnog tržišta rada.
Vratimo se na ajet iz sure Er-Rahman: I postavio je Mjerilo pravdu, da ne prelazite granice pravde. Bog je stvorio muško i žensko kao komplementarne polovine jedne cjeline, a ne kao konkurente.Vrhunska pravda islama ogleda se u tome što, iako žena sve to može, zakon je oslobađa obaveze da to mora raditi da bi preživjela.