Imam ponavljajući san već dvadesetak godina. Razni su periodi, nekad sanjam često, nekad prođe i godina da nisam. Zvoni mi neko na vrata. Otvaram. Dvojica vojnih policajaca. "Bulevar?" "Da?" "Naknadnim pregledom vojne evidencije, zaključili smo da morate da doslužite mesec dana u kasarni. Morate da krenete sa nama odmah." Ovaj deo sna se razlikuje. Nekad bih besneo, plakao, molio, pretio, objašnjavao, pokušavao da zatvorim vrata
ili se vadim na porodicu, godine... nastavak je uvek isti. Vojni policajci nikada više reč ne bi rekli, a ja bih uvek završio u uniformi, sa puškom u rukama, beretkom na glavi i uzdahom: "Ne mogu j... da verujem da se ovo događa." Pitao sam i psihologe šta ovo znači. Ne znači ništa. Nemaju svi ponavljajući snovi značenje. To je normalna stvar. Prosto - veliki je to utisak bio na mene, verovatno i velika trauma, a ja nisam za tu priču da pucam, oslobađam i porobljavam.