Nije da mi nedostaješ..samo mi se misli sudaraju..pa traže tvoje ime..da se o nešto oslone,kao umorne ruke..na poznat prag..Nije da mi nedostaješ..nego dani prolaze bez svjedoka,pa ne znam kome da pokažem kako sam se promijenio..u sitnicama..koje niko ne primjećuje..osim tebe koja si me nekad gledala...A možda..nije da mi nedostaješ,nego sam se navikao..da te imam..u onome što prećutim,u svemu što ne podijelim,u tišini koja ostane..kad izgovorim Tvoje ime..i niko se ne odazove.