Nema šta, svi su vani, zato nema za čim ni žaliti. A što više slobode i varijacija to nekako više i nostalgija one osjećajne udara. Tako je to, da smo birali, vjerovatno ne bi izabrali da budemo to što jesmo, tako da najveća nostalgija i jest zapravo za bezuvjetnom slobodom(pogotovo kod nas ratne djece), a koja je zapravo utopija. Ili ostaneš lokalalac ili postaneš dijaspora, zapravo si uvijek i svugdje stranac.