Kod nas se ulaže novac od poreskih obveznika u nauku? Wow! Federalni konkurs za naučnoistraživačke projekte za cijelu Federaciju daje 500 000 maraka godišnje, a kantonalni 25 000. I taj novac treba podijeliti na stotine projekata koji se prijavljuje. Taj iznos je manji od budžeta najsiromašnije općine u BiH, Istočnog Drvara, ili recimo kao tri državna automobila. a BiH je na zadnjem mjestu u svijetu po procentu ulaganja iz bruto društvenog prozvoda za nauku sa 0,02%, od zemalja za koje taj podatak uopšte postoji. Njemačka ulaže 2,7%, a koliko je njen društveni proizvod veći, od BiH ne treba ni govoriti! S druge strane, zahtjevi koji se traže od profesora nisu tako skromni, često moramo sami finansirati magistarski rad (oko 10 000 maraka), doktorski rad (oko 20 000), objavljivanje radova na konferencijama ili žurnalima (trebamo ih objaviti 16, a svaka konferencija potroši oko 2000 maraka), objaviti tri knjige (svaka dođe opet oko 3000 maraka), pa proračunajte koliko tipičnih plata od oko 2000 maraka profesori moraju uložiti sami da bi očuvali taj posao. Mene drži ljubav prema tom poslu uprkos svemu. --- E sad, što je više ljudi čulo za Dejana Savičevića i Kemala Montena nego za Dejana Miloševića i Kemala Hanjalića (bosanskohercegovačke naučnike najviše svjetske klase), ne znači da treba tvrditi da kod nas uopšte nema nauke, nego da, s obzirom na okolnosti, postižemo koliko možemo.