Jako je lijepa vaša zemlja, iznenadio sam se, rekao je Kurt Waldheim Titu prilikom prvog posjeta. Niste nikad prije bili ovdje?, pravio se lud Tito. Nikad, rekao je Waldheim. Visok, mršav, orlovske fizionomije, vrhunski diplomat, doktor prava s bečkog sveučilišta, Waldheim je bio sjajan glumac. Ni Tito nije bio lošiji. Obojica su znali da su se već susretali, između ostalog, i na Sutjesci..
Waldheimova je tajna ostala neotkrivena dva mandata u UN-u, cijele sedamdesete. Znalo se da je 1942. povučen iz Rusije, s Istočnog fronta, nakon ranjavanja, i da je potom u Beču nastavio studij. Taj dio njegove biografije bio je javan i nesporan. Ali onda su počeli curiti tajni i sporni dijelovi. Waldheim se 1986. kandidirao za predsjednika Austrije - i to je bilo kobno. New York Times otkrio je rupu u njegovoj priči.
Ona je zaintrigirala i mladog beogradskog novinara D. Vasovića, koji je, prekapajući po arhivama, naišao na dokumente koji su ga zaprepastili. Mladi Waldheim prije odlaska na Istočni front bio je obavještajac u beogradskom stožeru generala von Loehra, zapovjednika njemačkih snaga za Jugoistok, a osim Sutjeske, gdje je Titu izginulo 8000 boraca, izravno je pokrivao i operacije na Kozari, s koje su tisuće ljudi otpremljene u Jasenovac.
Zašto je ovaj uvod bitan, i kakve veze ima sa temom? Zato što je Historia magistra vitae estlatinska izreka koja znači"Povijest je učiteljica života" i neke obrasce ponašanja iz prošlosti, mogu se pronaći i primijeniti i danas. Dok bend svira i topovi grme, niko se ne obazire, sve dok se ne oglasi tišina a pitanja i istina ne pronađu svoj put ka svjetlu...