Neka im je laka crna zemlja bosanska. Duboki naklon svim rudarima u nasoj zemlji oni su me izmedju ostalih odgojili preko svojih ledja, skolu su mi izgradili sa svojih ledja, profesore, nastavnike ucitelje placali preko svojih ledja i zuljeva na rukama. Hvala.
Jugoslovenska zemlja je tad bila, buraz. Sećam se ja ovoga. Otac mi je napokon dao dozvolu da se igram napolju ispred zgrade sa drugarima, ali "reč i povik da nisam čuo, ostavio sam otvoren prozor, inače silazim dole i čupam vam uši". Mi deca, ne znamo ništa, samo znamo da se nešto strašno dogodilo u nekom rudniku. To je bio neki poslednji YU trzaj solidarnosti među ljudima.