Fazon je što sad ljudi ciljano biraju oblasti od kojih će iole moći zaraditi za pristojan život, rijetki studiraju iz ljubavi prema nečemu, jer evo, kao nastavnik geografije/historije, pitanje je kad i da li će uopšte raditi u svojoj branši koja je ionako mizerno plaćena. Bolje i zanat nego davati energiju na toliko učenje, imati neke ideale/očekivanja i onda nakon studija naići samo na razočarenja. Bolje da mi je dijete sretan automehaničar nego depresivni diplomirani arheolog.