U selu Baljvine kod Mrkonjić Grada nikad nije bilo rata između Srba i Bošnjaka. Kažu da nikad uvreda nije pala, a ne glava. Džamija iz 1908. nije srušena. Netaknuta tokom sva tri rata. Nisu nikad dali Srbi iz tog sela. Građu i rad za izgradnju crkve Svetog Pantelejmona u selu je donirao Bošnjak iz tog sela. Ljutio se kad su mu nudili pare.
"Ja da zaradim na crkvi u svom selu da mi komšije ne idu kilometrima kad se sahranjuju, krštavaju i rađaju? Sklanjajte te pare od mene." I tokom Drugog svetskog rata su spasavali jedni druge. U prvom talasu su Bošnjaci spasili Srbe, u drugom talasu su Srbi spasavali Bošnjake. Izučavali stranci na ozbiljnom nivou ovo selo, ali nisu stigli do nekog zaključka. Jednostavno, normalni ljudi.
Selo jeste podeljeno na Gornje i Donje Baljvine, ali granica nije oštra, a dešavalo se da Srbi žive u bošnjačkom delu i obrnuto. Jedina trajna pravilnost je da se nikada nisu ženili i udavali međusobno. To je zabranjeno od davnina, niko ne zna zašto. Kad je sve počelo 1992. sastali se domaćini Srbi i Bošnjaci i dogovorili se: "Vi vežite vaše pse, mi ćemo vezati svoje!"
Kad je General VRS posetio selo i saslušao ljude, samo je rekao: "Niti ste vi Srbi, niti su oni Muslimani. Živite kako hoćete." I otišao. Bilo je nekih mešovitih naoružanih patrola tokom rata u selu, ali pošto nije bilo incidenata - ljude mrzelo da nose puške, pa su ih ostavili. Mislim da je ovde glavno pitanje: da li ima ko da veže pse?