Drugovi sto se srcano zalazete za srpsku rs molio bih vas da date komentar i na ovo...cisto da vidimo sta su vam srpska akademija nauka i kompanija pricali o ovome.
U proleće 1942. godine, ustaše su u istočnom delu Bosne i Hercegovine pokrenule ofanzivu širokih razmera, u nameri da ostvare svoj vekovni san — granicu NDH na Drini. Precizni podaci govore da je u martu 1942. iz Sarajeva, pod komandom Jure Francetića, krenulo desetak hiljada do zuba naoružanih ustaša koji su, zajedno sa veoma brojnom „domaćom“ muslimanskom milicijom, pred sobom gonili nepregledne zbegove Srba od Olova, Sarajeva, Kladnja, Han Pijeska, sa Romanije i Sokoca, iz Rogatice i sa Borika. Uplašeni narod kretao se u zbegovima ka Višegradu, terajući čak i stoku i noseći najosnovnije stvari i dragocenosti, u nadi se da će tu, na mostu Mehmed-paše Sokolovića, preći Drinu i dočepati se Srbije. Međutim, iznemogle, preplašene i izgladnele srpske porodice na ćupriji u Višegradu je dočekivala i zaustavljala italijanska straža. Preko reke su puštani samo one koji su mogli da plate svoju slobodu. Zlatom, stokom ili nekom drugom vrednošću, svejedno. Ostali su morali da nastave dalje, nizvodno, bežeći ispred ustaških patrola, jedinica zloglasne crne legije i muslimanske milicije kozjim stazama i preko planinskih prevoja prema Miloševićima i Starom Brodu, i nadajući se u slamku spasa — da će se uspeti da se ukrcaju na skelu ili u čamce na putu do slobode. Skoro mesec i po nepregledne kolone Srba u zbegovima su odlazile u ovaj Drinski kanjon iz koga se većina nikad nije vratila. Ko nije umeo da pliva, ili se utopio, ili je bio ubijen.Nekolicina još uvek živih očevidaca tog pogroma pričaju da su, nakon što bi u večernjim časovima pontoni i čamci obustavljali prevoz ljudi preko Drine, preostale izbeglice iznenada opkoljavale ustaše. Usledila bi okrutna iživljavanja, klanja, mučenja, silovanja i bacanja u Drinu. Kao da je u tom drinskom grotlu, okruženom vodom i strmim kamenitim liticama, sam đavo režirao nezamislivu tragediju, u kojoj je zverski ubijeno i bačeno u Drinu oko 6.000 nevinih Srba. Oni malobrojni, koji su preživeli ovaj ratni pakao, po završetku Drugog svetskog rata očekivali su da će ih nadležne vlasti pozvati da svedoče, da se njima dobro poznati zločinci privedu pravdi i osude. Umesto toga zavladala je neočekivana ćutnja.
Miloš Bašović (80), iz Brankovića, Borike kod Rogatice: Miloš Bašović „… Iz Višegrada narod krene niz Drinu, prema Starom Brodu. Uz mene su bila još tri brata i sestra. Na saonama smo vukli malo nekih stvari. Uzak put, stadosmo svi kod Puhalove njive. Tako se zove. Za nama neka vojska trči, ali mi ne znamo da su ustaše. Narod poče bježati, a oni uglas: ‘Ne bojte se narode, ovo je srpska i crnogorska vojska…’. Kad su nas opkolili, poznadosmo mnoge muslimane komšije među njima. Jedan ustaša uze moju sestru od tri godine, baci je uvis. U ruci mu puška sa bajonetom, dočeka je i pravo baci u Drinu. Nasta pravo klanje naroda. Mene je negdje između Miloševića i Starog Broda zajmio jedan pijani ustaša, gađajući me bajonetom. Uteknem mu nekako i šćućurim se među poubijane. Kriomice gledam kako mi ubiše majku i mlađu braću. Svega i svačega je bilo, Mnoge djevojke, gledajući zvjerstva, ne čekajući da im se približe ustaše masovno su skakale u Drinu. A Drina puna leševa, među njima samo vidiš, zaplove ženske kose“…
PRIKAŽI ODGOVORE (19)
Prikaži sve komentare (47)