Svake godine, posebno pred 11.07., je baš tesko. Prijateljica jos uvijek oca nije našla. U isto vrijeme svake godine se strahuje da ce ih pozvati radi identifikacije dok se, u dubini duse,i nadaju pozivu ne bil i one i on našli neki smiraj. Tu nema oprosta ni pomirenja. 30 godina kasnije isti oni koji su pravili tercijarne gorbnice šute i produžavaju agoniju.
To su isti oni koji negiraju da se ovo desilo ili oni koji to nazivaju "strašnim zločinom" a ljudi 30 godina kasnije ne znaju da li ima je otac ziv ili mrtav. A ne znaju zato sto se otac zvao Osman ili Mustafa ili nastavi niz.