Gospodin Hembo, kako je to već neko primijetio, piše još jedan u nizu gotovo beskonačnih tekstova na temu političke paralize u Bosni i Hercegovini, s posebnim fokusom na Milorada Dodika. U svojim tekstovima, gotovo ritualno, izražava frustraciju zbog nesposobnosti državnih institucija da, prema njegovim riječima, "riješe problem", pri čemu se kao poželjan ishod podrazumijeva Dodikovo hapšenje.
Međutim, ono što gos.Hembo očigledno uporno zanemaruje jeste kompleksna politička arhitektura Bosne i Hercegovine, duboko ukorijenjene etnonacionalne tenzije te bolno nasljeđe nedavne prošlosti koje i dalje određuje ritam svakodnevnog političkog života. U tom kontekstu, jednostavno pozivanje na represivne mjere bez ozbiljne analize mogućih posljedica-kako po institucionalnu stabilnost, tako i po sigurnost građana-ne može se tumačiti drugačije nego kao politička kratkovidnost.
Pitanje koje se nameće jeste: radi li se u ovom slučaju o iskrenoj, ali površnoj zabrinutosti novinara koji je izgubio vjeru u institucije, ili o svjesnom podgrijavanju tenzija možda radi povećanja čitanosti, klikova, ili čak nečeg dubljeg i manje transparentnog? Ne možemo sa sigurnošću znati. Ono što, međutim, jeste sigurno jeste to da gospodin Hembo, kao iskusni urednik i javni glas, mora postati svjestan težine i posljedica riječi koje plasira u javni prostor.
U društvu poput bosanskohercegovačkog, gdje su međunacionalni odnosi još uvijek krhki, mediji moraju djelovati kao faktor smirivanja, a ne detonator sukoba. Retorika koja nepromišljeno upire prstom, poziva na drastične mjere bez dublje analize konteksta i ignoriše realnu političku dinamiku predstavlja opasnu igru sa šibicama u prostoriji punoj benzina.
Vrijeme je da pojedini novinari i urednici prestanu djelovati impulsivno, te da počnu postupati odgovorno svjesni svoje moći, ali i dužnosti. Jer riječ u ovakvom okruženju nikada nije bez težine ona može biti iskra, a iza nje može ostati pepeo.